Vlatko Simunović

Teško pobijeđenima

Može li umrijeti pravda u društvu koje se kune u zakon? Zajednica koja se pred svijetom legitimiše s predznakom pravne države u praksi funkcioniše kao teatar apsurda. Zaštitar Ljubiša Mrdak je poginuo braneći tuđi novac. Ubice su na slobodi. Nešto ne štima s dokazima. Metak ima kalibar, tijelo ima ime. Fali pravda. Apelacioni sud slučaj je vratio na novo suđenje.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Nekadašnji ministri dijelili su ključeve državnih stanova kao poklon-vaučere. Sud je znao sve, ali je osuđujuća presuda izostala jer su u spisima bile kopije, ne originali rješenja. Specijalno državno tužilaštvo zahtijeva da se predmet “Stanovi” vrati u sudnicu.

Primjera je stotinu. Dva posljednja navodim ih jer su to dva baš freška simbola fenomena starog otkada ljudi za sebe traže pravdu - zakona koji postoje ali ne služe svrsi. Priča koja slijedi pisana je s elementima satire i književnoga jezika koji podrazumijeva artističku distancu. Nije ubojita. Od primjera važnije je kružno zatvaranje. Vjerujem i završni udarac.

STILSKA OBILJEŽJA

Slučajevi pravde. Nova sezona. Tražili ste - gledajte. Fotoreporteri, kamermani, novinarke i novinari,Viši sud, papiri, ozbiljna lica. Primjećujete li da naše sudstvo najbrže radi kad sudi samo sebi, a kad zakon samom sebi sudi, narod služi kaznu. Da li je zakon nije alat ili alibi? Od toga su u grobu ključevi. Da. Njegoš. Jedan od prvaka evropskog pokreta romantizma. I kad ga pominjem, romantizam, mislim da istorija prava i pravde u Crnoj Gori ima obilježja stilskih epoha.

Socijalizam je imao obilježja romantizma — pravdu na temeljima bogate usmene tradicije. Nije sud bio bez mane, ali su greške suda prvenstveno bile posljedica nagomilane emocionalne energije narodnooslobodilačkog rata. Zakon je bio kompas s jasnim otkucajima srca. Red je red.

Poslije nam se dogodilo sudstvo s elementima pokreta nadrealizma. Optužnice i presude kao da se donose djelovanjem misli bez kontrole za koju je zadužen razum. Kad smo već na terenu nadrealizma, svo naše zakonodavstvo, po posljedicama koje za sobom ostavlja, djeluje smisleno taman kao da je posljedica automatskog pisanja. Zaumne optužnice, zaumne presude.

U tom ludilu ima sistema.Pisci zakona se pretvaraju u graditelje zidova — svaki novi član, nova rupa. Zakon je lavirint, kao mitska zmija jede sopstveni rep. Tumačenja gutaju tumačenja. U mreži propisa vise i narod i zakonopisci.

U fizici, ravnoteža znači stabilnost. U stvarnosti tranzicione pravde, stabilnost podrazumijeva nedodirljivost pobjednika. Kad smo već na terenu stilskih figura - nije to cinizam, to je praksa. Teško pobijeđenima.

Taborijeva Istorija ljudske gluposti kao da je postala priručnik našeg pravosuđa.

Advokat koji je zastupao obje strane, žena koja je tužila samu sebe i pobijedila — zvuči kao vic. Te budalaštine kakve su viđali po svijetu ovdje nijesu moguće. Ipak, kod nas čovjek može završiti u zatvoru zbog neplaćenog parkinga, dok svi koji su “izgubili” milione istjerujući “pravdu” mirno spavaju. To je naš doprinos sveopštoj istoriji gluposti.

ZAVRŠNI UDARAC

Znam da zakon podrazumijeva savršenu proceduralnu nit. Znam da niko ne bi smio optužiti instituciju, niko ne može personalizovati krivicu, niko ne smije insinuirati korupciju. Da li je takva ravnoteža moguća? Nije. Nije ako znamo da sud ne može biti djelotvoran bez dokaza, a dokaza nema ako imate zakon koji je, umjesto da bude štit, postao ograda koja odvaja građane od moćnika, a ne moćnike od sklonosti da gaze pravdu. Pravnici pišu tumačenja, pravda postaje fusnota, a presude se gase kao neplaćeni računi. To je vrzino kolo.

Zakon će preživjeti. Uvijek preživi. Ne mora biti pravedan da bi trajao.To je tajna dugovječnosti nefunkcionalnog sistema.

I dok zakon preživljava sve — pravda umire tiho. Bez svjedoka, bez presude, bez obrazloženja.

Kad zakon sudi sam sebi, narod služi kaznu. Može li umrijeti pravda u društvu koje se kune u zakon? Može. Umire tiho.