Lidija Glišić

Ko su nama čudovišta?

Ako je ljepota u oku posmatrača, onda je i suprotno od lijepog takođe u našem oku. Stari Frankenštajn, uhvaćen okom kamere u novom filmu Giljerma del Tora, oživljava poznatu umjetnikovu fascinaciju čudovišnim koju smo zavoljeli i u njegovim ranijim ostvarenjima.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Autorka romana o čudovištu "skrojenom“ od djelova tijela drugih ljudi, Meri Šeli, stvara djelo kao inspiraciju budućim umjetnicima koji će njenog Frankenštajna uvek iznova oživljavati u novim mitovima, pozorišnim predstavama i filmovima. Priča kreirana u vrijeme industrijske revolucije, svoju vremensku nezavisnost i neomeđenost duguje čovjekovoj davnašnjoj potrebi da obznani svoje unutrašnje strahove i spoznaje o sebi koje nijesu uvijek bile u skladu sa religijskom dogmom ili vjerovanjem u dobro u ljudima. Zato su čudovišta u umjetnosti oduvijek način da autor progovori i o sebi.

Čudovište koje traga za tvorcem, u želji da mu se vrati jer jedino on može da objasni svrhu i smisao njegovog postojanja, postaje zastrašujuće tek kada ga tvorac napusti. Već taj 19. vijek, u kome se Frankenštajn „rodio“, postavio je pitanje odgovornosti naučnika: kreator je odgovoran prema onome što je stvorio, čak i ako stvori nešto što mu nije bila namjera.

Granice ljudske kontrole, koje su još tada postavile temu za razmišljanje, danas postaju imperativ jer su svi mitovi, strahovi, unutrašnja čudovišta, postali stvarniji nego ikad. Nekada je čudovište bilo čuvar nevidljive granice između dozvoljenog i nedozvoljenog. Viktorijanski Frankenštajn, kao tvorevina 19. vijeka, bio je graničar između naučnih poduhvata i etike.
U ovom našem vijeku, kada vještačka inteligencija ubrzano i nesagledivo napreduje, posthumanistički Frankenštajn bi konačno mogao da dobije dva vijeka čekanu srodnu dušu – kiborga. I sam Frankenštajn, kao arhetip tehnološkog čovjeka, sastavljen je od djelova, kreiran naučnim metodama koje prevazilaze biološka ograničenja.

Pametni udovi ili bioničke proteze, implanti, upravljanje računarom signalima iz mozga nesumnjivo predstavljaju napredak u nauci i medicini, ali pitanje gdje su granice i dalje ostaje. Čija je odgovornost za tako stvoreno tijelo? Koji su motivi takvih intervencija na ljudskom tijelu? Da li poboljšanje vodi slobodi ili kontroli? Da li tehničko tijelo pripada čovjeku ili industriji koja ga je proizvela? Kiborg, kao i Frankenštajn, ruši tu granicu između čovjeka i mašine, postavljajući ista pitanja kao i junak Del Torovog filma: Ko sam ja?

Novi filmski Frankenštajn, u besprekornom deltorovskom mizanscenu, plijeni svojom potrebom da postane ljudsko biće u punom smislu. U toj potrazi sriješće i ljude koji će ga ugledati drugačijim očima, poput slijepog starca kome oči nijesu bile smetnja da u njemu vidi tugu odbačenog “jer svi smo mi stvorenja izgubljena i pronađena”, kako reče reditelj.

Možda je ljudskoj vrsti koja se nagledala zla u prethodnom vijeku i već uveliko zakoračila u eru transhumanizma, bilo potrebno novo filmsko čitanje romana Meri Šeli. Baš ovakvo kako to čini Giljermo del Toro, autor filmova u kojima se lako zaljubimo u njegova čudovišta. Umjetnik koji “vjeruje u čovjeka i u čovječanstvo kao u nešto najgore i najbolje što se dogodilo ovom svijetu.”

.