Duško Kovačević

Nema više svetih krava - svako ima glas, i to boli

U dobu u kojem su se granice javnog prostora nepovratno promijenile, digitalne platforme postale su najrasprostranjeniji i najneposredniji oblik društvenog učestvovanja. One su otvorile prostor u kojem se riječ više ne filtrira kroz uredničke kabinete, političke centre i medijske monopole. Ovaj esej istražuje kako je prelazak iz tradicionalnih medija u digitalni prostor promijenio ne samo način na koji govorimo, već i samu suštinu slobode izraza – pretvarajući je iz privilegije nekolicine u pravo svih.

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Dugo smo se borili za šire i življe polje djelovanja – da se više pitamo, da se naša riječ čuje, da postanemo uticajniji, vidljiviji i prepoznatljiviji.

U osnovi, borili smo se za veću slobodu: onu unutrašnju, stvaralačku, koja prevazilazi puku tehničku mogućnost govora. Nakon dugog traganja, stigli smo do prostora javnosti koji je nekada bio nezamisliv. Društvene mreže otvorile su nam vrata javnog mnjenja nepovratno.

Besplatan nalog, napravljen za nekoliko minuta na jeftinom telefonu ili polovnom laptopu, postaje ulaz u jedan novi kosmos.

Onaj ko posjeduje nadahnuće, iskru, sposobnost da piše zavodljivo i opaža suštinu, danas ima mjesto na kojem ga neko zaista može čuti.

Talenat više ne spava u anonimnoj sobi niti kruži u uskom krugu prijatelja – svijet se otvorio svima, ravnopravno i gotovo demokratski. To je možda najveći kulturni potres našeg doba.

Moj prozor prema javnosti već je bio otvoren kroz kritičke tekstove objavljivane u najistaknutijim crnogorskim novinama, pa i u nekim srbijanskim.

Ipak, Fejsbuk – ta savremena agora, to razigrano polje spontanosti – ponudio mi je drugačiju, dublju vrstu slobode. Dok novine zahtijevaju disciplinu forme, Fejsbuk dopušta
ludi ritam i misao koja se rodi „između dva daha“. Upravo se u toj spontanosti često krije najviše artističkog i originalnog.

Volim taj medij i sve što mi pruža, ali mu nisam dopustio da me odvoji od Junga, darmičkih religija, filozofije, filmske teorije i književnosti.

Naprotiv, on je postao produžetak tih interesovanja, most između naučenog i izgovorenog. Nešto slično opisala je i Joko Ono kada su je pitali kako bi se Džon Lenon ponašao u doba društvenih mreža: bio bi oduševljen, objavljivao bi misli, stihove i stavove svakih petnaest minuta. To je možda najljepši prikaz dinamike savremenog duha.

Za političare i klasične medije – često tek produženu ruku nečije moći – društvene mreže predstavljaju snažan šamar.

One razbijaju propagandu, demagogiju i razne udružene poduhvate, a što je za njihove planove najopasnije, narušavaju monopol nad informacijama.

Mekluanova metafora, prema kojoj je javno mnjenje u rukama medijskih majstora poput tijesta u rukama vještog pekara, danas je dobrim dijelom prevaziđena. Digitalni prostor rasuo je to tijesto u hiljade malih komadića koje više niko ne može oblikovati po svojoj volji.

Znam za političku stranku koja je kupovala medije samo da bi ih gasila. Sve što nisu mogli kontrolisati – pokušali su zatrpati, utišati, izbrisati. Društvene mreže, međutim, ne povinuju se takvim mehanizmima.

One su atomizirale i rasule milione malih, srednjih i velikih glasova. Taj roj mišljenja više niko ne može u potpunosti usmjeriti, potkupiti niti zauzdati.

U tome leži njihov pravi smisao: u vraćanju glasa ljudima, u oslobađanju riječi iz svih zatvorenih sistema. U svijetu koji je predugo slušao samo odabrane – sada govorimo svi.