Koprivica: Poezija Mira Šarca dokaz da imamo nadahnute pjesnike

Da imamo nadahnute pjesnike i u sjenci manjih sredina dokaz je i poezija Milenka Mira Šarca, pjesnika, aforističara i pripovjedača iz Pljevalja.

Piše: Dragan Koprivica, univerzitetski profesor

Dosad je objavio knjige poezije „Pozni otkosi“, „Kuća na dalekom brdu“, „Povratak kući“, „Umnožavanje straha“ i „Haiku“ (izbor). Uz ovih pet zbirki objavio je i tri knjige aforizama i epigrama „Rafalna paljba“, „Popisivanje žrtava“ i „Prijeki sud“, i važi za jednog od najboljih savremenih aforističara Crne Gore. Zastupljen je u više zbornika i antologija kod nas i u regionu, član je UKCG i Haiku udruženja Srbije i Crne Gore. Ovog puta posebnu pažnju treba usmjeriti na njegovu knjigu poezije u ediciji Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, Podgorica, „Noć u kojoj se vratila Sanela“, za koju je svojevremeno dobio i prvu nagradu na konkursu istoimenog Društva za „jedinstvenu lirsku i misaonu eleganciju“, a ocijenjeno je i da autor posebnu pažnju usmjerava na motive ljubavi, zavičajnosti, prolaznosti, melanholije, elegičnosti iznad patetike...

Pjesma, po kojoj knjiga nosi naslov, „Noć u kojoj se vratila Sanela“, daje poetizovanu, vječnu sliku ljubavi između starog pjesnika i mlade poetese, pri čemu se pjesnik brani od ljubavi poetskim sredstvima, sonetima i rimama, a razrješenje se javlja kroz pitanje virtuelne ljubavnice „Što nam je sve ovo trebalo, ljubavi?“ U zrelo napisanoj zbirci pjesme su podijeljene na devet ciklusa, obilježenih poetskim nadahnućem i različitim uglovima gledanja na vječna pitanja ljudskog postojanja.

U prvom ciklusu pod nazivom „Odbrana pesmom“ autor nadahnuto materijalizuje elemente pjesničkog čina kad pjesnik putuje u zavičaj da „odseče građu za pesmu / Najživlje reči / behu izrasle na grobovima“, nakon čega ih je „uzidao pesmi u temelje“, „ispod kamena međaša / iskopao venčane grede / bukvalno / prepisao sadržaj potkrovlja“. U kratkim poetskim medaljonima prvog ciklusa pjesnik pjeva životu, molitvi, danu poznog ljeta, probušenom krovu i slutnji. U drugom, pod nazivom „Rasute reči“, u pjesmi „Slava“ poentira zaključkom „Kakve smo samo / pesme pisati znali / reč po reč / stih po stih / smrti se dotakosmo“...

I u sljedećoj, pod  nazivom „Reči očaja“, prisutna je fina „materijalizacija“ riječi, koja je uvijek njihove vlasnike „sačekivala u tuđim pričama nastanjena“, a u pjesmi „Reč“ volšebna riječ je uvijek samo riječ „sa brda tvojih“ i „sa visokih kula Menhetna“, „i danas i ovde / i juče i tamo“, koja „ubija i voli“. A u „Veseloj pesmi“ dominira autorski imperativ da treba opjevati „svaku ženu / koja te bar jednom poljubila u snu. // Jednostavno / napiši veselu pesmu. / Veselu / Kao osmeh čaršijske budale.“ U ciklusu „Pradavne slike“ dominiraju pjesnički osvrti kroz sjećanja pjesnika, koji „još uvek rečju / Još uvek stihom / O kućni zapire prag“, vraćaju se misli na „davno ispričane priče / oko pogrešno razgorele vatre“ dok „poludela žena / zabada dva vretena oko ognjišta / vreteno za mrtve i vreteno za žive“.

U pjesmi „Kao juče“ autor opet prefinjenim manirom materijalizuje detalje stvaranja pjesme kad „nabubreli deseterac / raspaljuje vatru na ognjištu“, a u pjesmi „Vrati se“ pjeva o vječnom motivu povratka svemu što je nekad činilo cio jedan život, dok u pjesmi „I suzu pustih“ sniva o povratku u zavičaj, gdje pjesnika više niko ne poznaje, a on pri povratku priča kako su ga, navodno, svi raširenih ruku dočekali. U sljedećem ciklusu, „Osvrti“ Miro Šarac takođe potvrđuje svoj zreli pjesnički rukopis i kroz pjesmu „Dajem mu znak“: „Vidim kako iskustvom sužnja / zbunjuješ slobodu / dok srca raskopčanog / na promaji / pevaš o ljubavi. // A znam / umrećeš do lakata poražen.“...

U izvrsnoj pjesmi „Tišina između reči“ pjesnik poetizuje trenutak granice života i smrti: „Koliko juče / sobu je napustio / drveni sanduk. // Drhtavim prstima / kojima je malopre / tragao / po kutiji sa lekovima / sada drži olovku. // Istače slova i znoj. // Pada noć na crnu košulju.“ U ciklusu „Pod okriljem zla“ autor pjeva uz defetističke tonove o glavi na panju, vješalima i prijatelju, dželatu, koji će junaku pjesme olakšati muke.

U pjesmi „Kajanje“ podsjeća na dan kad je povodom smrti prosuto „mnogo prljavih reči“ pred zanijemjelim svjedocima, dok se naokolo „igraju naša deca / kao da im je svejedno“. U pjesmi „Na javi nema me“ poenta je stavljena na produženi trenutak nepostojanja, kad je sve u snovima a ništa na javi, pri čemu pjesnik još jedino „kamenje prebira“, jer mu „treba što šira livada za snove“. U „Razgovoru sa đavolom“ autor se opet vraća materijalizaciji pjesničkog postupka i poziva đavola da „ne rovi“ po njegovoj pjesmi, da ga „ne navodi na grešan stih“ i „ne nastanjuje“ u đavolji mrak. U ciklusu „Traganja“ posebno se ističe motiv nesanice u „Nesanici“ uz „imena, ispala iz požutele sveske“, a u pjesmi „Njoj“ sjeća se junakinje koja ga je uvijek savjetovala „Piši i dalje. I čuvaj se.“, a lirski junak odgovara: „I evo pišem i dalje. I ne čuvam se. Naravno. // Jedino čuvam nju / kao posljednju nadu“.

U pjesmi „Kada napišeš prvu pesmu“ pjesnik s pravom veliča čin, trenutak prve napisane pjesme, u kojoj „naseliš neki novi deo sveta“, kad „otkineš nečije parče noći“, „najviše obraduješ pokojnu majku“, kad si „srećan što nisi učio od drugih“. A u pjesmi „Tražim te“ veliča motiv vječnog traganja za izgubljenom ljubavlju, koju traži u svemu: nevidu, komadima slomljenog ogledala, pod suvišnim mostovima, nad davno presahlim rijekama, u poskitalom proljeću, nesvanulom danu...

U ciklusu „Ispod krova“ zastupljeni su fini motivi nasljeđa kroz sjećanja na dane rane mladosti, kada otac uči sina vječnom zavjetu „Nauči i ti sina / da broji zvezde!“. Pjesma „Rodoslov“ je u znaku vječnih odlazaka porodičnih pasova, a u pjesmi „Saznanje“ dominira sjetni osvrt na preteško breme „gnjilih godina“ i „prezrelih ludosti / što ih uzgajamo / na stabljikama bola“. U ciklusu „I crno tako sve je“ autor propituje motive pučine, zavičajnih slika, u pjesmi po kojoj je ciklus naslovljen data je slika prozaičnih žabljačkih pejzaža, koje jedino grije „veličanstvena toplina / dodira moje saputnice“. Ciklus „Rimovanja“ obojen je motivima odlaska iz zavičaja, a u pjesmi „Molitva“ dominira stav: „Dok nebeskom rekom plovi tvoja lađa /A buktinja vere večnošću se njivi / U nama se noćas nova nada rađa / Sa molitvom tebi, Bog u nama živi.“ I ova završna strofa govori o zreloj pjesničkoj snazi Milenka Mira Šarca, koji je u začaranom poetskom krugu započeo knjigu pjesmom „Noć u kojoj se vratila Sanela“, a završio pjesmom „Pesma za Sanelu N.“ emotivno se opraštajući od ljubavnih sjećanja kad nije dolazio pjesnik nego „grumen čežnje“, vraćajući se „u jedan bivši san kao u utehu“.

Ovakve zbirke poput knjige Milenka Mira Šarca očigledno se ne pišu radi pisanja, a raznorodna paleta pjesama govori o zrelim pjesničkim osvrtima na život, ljubav, prolaznost stvari, na sve ono što se sakuplja u fokus interesovanja autora u njegovom polaganju računa pred vremenom i nevremenom postojanja lirskog subjekta.