Sanja Tomović

Kolašinom zasijala Jasenkina "Zera Luče"

Dok se Kolašin polako priprema za zimsku sezonu i dok prve pahulje pretvaraju grad u bijeli pejzaž, u Centru za kulturu stigla je " Zera Luče" Jasenke Lalović, kao nježna svjetlost koja predhodi dugim zimskim danima.

Promociju su zajednički organizovali Centar za kulturu Kolašin i Turistička organizacija Kolašin, stvarajući prostor u kojem se pisana riječ ponovo slušala sa poštovanjem i pažnjom. U sali su se okupili ljubitelji književnosti, među kojima je najviše bilo žena, onih koje u Jasenkinim pričama najčešće prepoznaju sebe, svoje pretkinje, i njihov nevidljivi , ali trajni teret.

To nije iznenađenje, Jasenka je godinama poznata po tome što neumorno daje glas ženi Crne Gore, njenoj snazi, prkosu, tišini, njenim teretima, ali i njenoj nevidjivoj istrajnosti koja je održala ognjište u najtežim vremenima.

A možda baš zato "Zera Luče", u Kolašinu nije bila samo knjiga , vać mali oganj u zimskom mraku. U vremenu u kojem je sve postalo instant, prolazno i površno, kada smo gotovo zaboravili divnu naviku da čitamo i kroz čitanje gradimo sebe, ova promocija podsjetila nas je koliko je važno da knjiga ponovo postane naš prijatelj. Da nas vodi, da nas hrabri, da nas uči da razumijemo i prihvatimo sebe. Da svako od nas pronađe svoju malu "zeru" svjetlosti.

Za Portal RTCG, Jasenka Lalović, jedna od naših najčitanijih spisateljica otvorila je dušu govoreći o tome kako je " Zera Luče" nastajala uporedo sa njenim prvim romanom, kako je dugo čekala pravi trenutak da izađe , te da je u ovom djelu hrabrije zagrebala u psihologiju, pitanje identiteta i univerzalne teme koje se tiču svakog čovjeka. Objasnila je zašto smatra da nam je danas, više nego ikada, potrebna zera svjetlosti u vremenima tame.

"Ovaj roman 'Zera Luče' kao da je nastajao uporedo sa mojim prvim romanom i tražio trenutak da se zajedno osmjelimo. Jeste malo drugačiji, jeste malo psihološki, ima više introspekcije i samoispitivanja, a možda sam bila i malo smjelija da postavim neke univerzalne teme, one koje kopkaju svakog pojedinca. U odnosu na predhodne romane, više sam zagrebala u pitanje identiteta", navela je ona.

Na pitanje, zašto 'Zera Luče', ona kaže da je to zato što misli da nam je to zrno svjetlosti zaista neophodno kad se nađemo u tmini, a, nažalost čini se da smo danas u ozbiljnoj tami.

"Ja sam počela da pišem... Pa ja pišem oduvijek, ali sam se tek u pedesetim osmjelila da objavim svoj prvi roman. To znači da nikada nije kasno da ostvarimo svoje ciljeve i snove. Inspiracija za moje knjige je svuda oko mene a najčešće je nalazim u nepravdama. Ne mogu da izdvojim lik koji mi je najbliži, možda su to čak oni koje su čitaoci najmanje primijetili. Crna Gora je mjesto iz kojeg crpim inspiraciju. To je zemlja mog porijekla, mog identiteta, mojih emocija, tu pripadam i mislim da ću, što se pera tiče tu i ostati", istakla je ona.

Žene su te koje izdržavaju i tuđe odluke.

Lalović misli da žena ne može da se posmatra odvojeno od muškarca, to su dva pola, dvije suprotnosti koje zajedno čine jedno.

"A možda je fokus na ženama baš zbog nepravdi koje su ih pogodile. Biti žena u Crnoj Gori nikada nije bilo jednostavno, ali ni danas nije lako, samo su se izazovi promijenili , a ono što nosimo u sebi ostalo je isto, teret, snaga, tiha upornost i nasleđe matrice koje još uvijek učimo da prevaziđemo. Često se pitamo šta je zaista naše ? Provedemo život želeći da nešto glasi na naše ime, komad zemlje, kuća, stan... A onda shvatimo da možda jedino što zaista pripada nama jesu dvije stope kojima se opremo o zemlju ili komad zraka koji zahvatimo plućima. I zato se često zapitam, da li mi posjedujemo zemlju, ili ona posjeduje nas? Koliko smo odgovorni prema njoj, prema onome što smo naslijedili od generacija koje su se borile, odolijevala i čuvale svaki pedalj? Ta odgovornost , to sjećanje na one prije nas uvijek mora biti dio svake naše odluke" , navela je Lalović.

Kaže da je dugo razmišljala ima li pravo da posegnem za riječju luča.

"Ona velika 'Luča', pripada onom najvećem među nama, onome koji je znao osvijetliti i najmračnije kutke ljudske duše. Sve druge mogućnosti koje sam razmatrala bile su mlake, i nedovoljne. A onda sam shvatila, ako je on napisao svoju veliku 'Luču' , nama običnim ljudima, pripada ta mala, skromna zera. Zera koja nas podsjeća da se sjetimo njegove svjetlosti, da je čitamo pažljivo i ponovo, i da svako od nas u sebi pronađe jedan mali odsjaj, svoju ličnu vodilju", zaključila je Lalović.

Kolašinska "Zera Luče" ugrijala je dušu svakog ko je došao na promociju Jasenkinog novog romana.

Ovaj susret s knjigom podsjetio nas je da čitanje nije samo navika prošlih vremena, već potreba duše, put kojim se čovjek vraća sebi, da ponovo osjeti, razmisli, potraži i pronađe.

Knjiga nam može biti najbolji prijatelj, onda kada nismo sigurni kuda dalje.