[ Euronews ]

Gdje će živjeti narodi ostrvskih država čije teritorije nestaju?

Godine 1995. snimljen je film sa Kevinom Kostnerom pod nazivom "Vodeni svijet". Bio je to post-apokaliptični avanturistički film koji nas je prenio u budućnost, prikazujući svakodnevni život ljudi koji su preživjeli porast nivoa mora i potapanje čitavih svjetskih metropola.

Iako nam je tada, devedesetih, ovaj film možda djelovao nestvarno, sada je veoma blizu realnosti - gradovi pod vodom, ne Kostner koji ima škrge i diše pod vodom. Međutim, koliko god pokušavali da uljepšamo budućnost koja nam se približava, stvarnost je da zbog klimatske katastrofe, porast nivoa mora sada prijeti da izbriše prve države.

Dok se velike industrijske zemlje bore da smanje emisije, male ostrvske države poput Tuvalua, Kiribatija, Maldiva i Maršalskih ostrva suočavaju se sa egzistencijalnom krizom: doslovnim nestankom njihove domovine. Ove zemlje su posebno ranjive na porast nivoa mora, jače oluje, nedostatak pitke vode i uništenje ključne infrastrukture. Njihova teška situacija nije samo izazov za međunarodno pravo, već postavlja i duboka moralna pitanja o globalnoj odgovornosti i budućnosti suvereniteta u brzo promjenljivoj klimi, piše Proto thema.

Nasljeđe koje nestaje

Jedna od najhitnijih prijetnji malim ostrvskim državama je porast nivoa mora. Prema Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC), globalni nivo mora porastao je za oko 20 centimetara od kraja 19. vijeka i predviđa se da će porasti između 0,6 i 1,1 metar do 2100. godine. Međutim, za zemlje sa prosječnom nadmorskom visinom manjom od dva metra iznad nivoa mora, poput Maldiva, čak i mali porast ima katastrofalne posljedice.

U Tuvaluu, poplave lokalno poznate kao "kraljevske plime" sada plave kuće, škole i puteve više puta godišnje. Kiribati se suočava sa sličnim opasnostima, pri čemu je veliki dio zemlje već erodiran morem. Čitava sela su bila primorana da se presele u unutrašnjost, iako u nekim slučajevima nema unutrašnjosti u koju bi se mogli preseliti. Ova erozija obale direktno se prevodi u gubitak naseljivog prostora, poljoprivrednog zemljišta i kulturnih spomenika.

Za zajednice u kojima je zemlja od ključnog značaja ne samo za preživljavanje već i za kulturni identitet, porast nivoa mora je više od fizičke preijtnje - on predstavlja brisanje istorije, nasljeđa i osjećaja pripadnosti.

Klimatska katastrofa i loša infrastruktura

Dok je porast nivoa mora postepen, oluje pogađaju iznenada i sa razornom snagom. Klimatske promene pojačavaju tropske ciklone, čineći ih razornijim. Na primer, Maršalska ostrva su pretrpjela neviđene oluje koje su prouzrokovale štetu na kritičnoj infrastrukturi, poput bolnica, postrojenja za preradu vode i električnih mreža.

Problem se pogoršava zbog ograničenih resursa. Za razliku od bogatijih zemalja, mala ostrva često nemaju ekonomsku i tehničku sposobnost da izgrade robusnu odbranu, poput morskih zidova, skloništa od oluja ili napredne sisteme ranog upozorenja. Jedan ciklon može eliminisati decenijski napredak u njihovom razvoju.

Na primer, nakon dolaska ciklona Pam 2015. godine, Vanuatu, drugo pacifičko ostrvo, pretrpjelo je štetu koja je premašila 60 odsto njegovog BDP-a. Slični rizici svake sezone ciklona prete Tuvaluu, Kiribatiju i Maršalskim ostrvima.

Nestašica slatke vode

Druga prijetnja je zagađenje i iscrpljivanje izvora slatke vode. Mnoga mala ostrva oslanjaju se na oskudne resurse slatke vode, kao što su podzemni akviferi koji plutaju na gušćoj slanoj vodi. Kako se nivo mora podiže, slana voda prodire slatku, čineći je nepitkom.

Na Maldivima su podzemne vode postale toliko slane da mnoge zajednice gotovo u potpunosti zavise od sakupljanja kišnice i skupih postrojenja za desalinizaciju. Kiribati se suočava sa sličnom krizom, sa sve nepitljivijom slatkom podzemnom vodom. Bez pristupa bezbjednoj pijaćoj vodi, javno zdravlje se pogoršava, poljoprivreda propada, a stanovništvo sve više zavisi od skupo uvezene hrane i pomoći.

Kulturno preživljavanje

Kako se prirodno okruženje pogoršava, zajednice su primorane da se suočavaju sa izgledima za raseljavanje. To pokreće bolna pitanja: Šta se događa jednoj naciji kada njen narod mora napustiti zemlju svojih predaka? Može li kultura preživjeti preseljenje bez gubitka svog identiteta?

Neke nacije već pripremaju za tu realnost. Vlada Kiribatija je kupila zemlju na Fidžiju kao potencijalno mjesto za preseljenje svoje populacije. Nazvali su plan "migracija s dostojanstvom". Tuvalu je slično istražio inicijative digitalne nacionalnosti, pokušavajući da zadrži suverenitet i kulturni identitet na internetu u slučaju da fizičko tlo nestane. Međutim, raseljavanje često fragmentira zajednice, remeteći društvene veze i tradicije duboko povezane sa zemljom. Taj potencijalni gubitak kulturne kontinuiteta jednako je katastrofalan kao i gubitak fizičkog tla, a mnogi ostrvljani smatraju potencijalnu potrebu da napuste domovinu kao oblik kulturnog umiranja.

Države bez teritorije

Pored ljudskih i kulturnih dimenzija, kriza "potopljenih" zemalja primorava svijet da se suoči sa bez presedana pravnom dilemom: Šta se događa kada zemlja jedne zemlje nestane pod okeanom? Može li zemlja bez tla nastaviti da se priznaje kao suverena država?

Tradicionalne definicije državnosti prema međunarodnom pravu, posebno one opisane u Montevidejskoj konvenciji iz 1933. godine, zahtijevaju četiri kriterijuma: stalno stanovništvo, definisanu teritoriju, vladu i sposobnost da stupa u odnose sa drugim državama. Nestanak fizičkog tla čini se da dovodi u pitanje bar jedan od ovih kriterijuma, stvarajući sumnje u nastavak priznavanja.

Međutim, pravnici tvrde da bi oduzimanje državnosti od ostrvskih nacija bilo nepravedno, kažnjavajući žrtve klimatskih promjena za okolnosti koje ne mogu kontrolisati. Neki predlažu da države mogu zadržati svoj pravni kontinuitet čak i bez teritorije, pod uslovom da imaju vladu i stanovništvo. Drugi predlažu redefinisanje teritorije da bi uključila ekskluzivne ekonomske zone (EEZ), dajući nacijama neprekidna prava na okolne vode čak i ako njihovo tlo nestane. Rasprava ostaje otvorena, ali naglašava neadekvatnost važećeg međunarodnog prava da se suoči sa prisilnom migracijom i gubitkom suvereniteta prouzrokovanim klimatskim promjenama.

Šta će se dogoditi sa zemljama koje tonu?

Sudbina Tuvalua, Kiribatija, Maldiva i Maršalskih Ostrva nije daleki ili izolovani problem - to je prva linija borbe za odgovor čovječanstva na klimatske promjene. Porast nivoa mora, jače oluje, nestašica vode i kolaps infrastrukture čine život na ovim ostrvima sve težim.

Međutim, najveća opasnost je moguće nestajanje samih zemalja, scenario bez presedana u modernoj istoriji. Iz mnogo aspekata, zemlje koje tonu su upozorenje za sve nas: njihova budućnost je povezana sa našom, a njihova borba otkriva hitnu potrebu za kolektivnom reakcijom na klimatsku krizu.