B.Bu. [ n1.rs ]

Dr Branimir Nestorović: Svako od nas ima svoju životnu misiju

U životu je najvažnije da ne iznevjeriš sebe jer se čovjek loše osjeća ako radi nešto protiv svojih ubjeđenja, istakao je u „Politikinom” podkastu profesor dr Branimir Nestorović, pulmolog.

Za dobro zdravlje su važni fizička aktivnost, rano ustajanje, odlazak rano na počinak, uvijek u istom ritmu. Organizam voli redovnost. Ne voli iskakanje iz ritma. Bitno je da se uvijek budiš u isto vrijeme, da legneš u isto vrijeme, da probaš da jedeš u isto vrijeme, istakao je gost jubilarne 100. epizode „Politikinog” podkasta „Zdrav životni vodič sa Danijelom Davidov Kesar” profesor dr Branimir Nestorović, pulmolog.

On je u podkastu istakao da je pobornik načela da se bolesti ne mogu sprječavati i liječiti samo ljekovima, kao i da nema ni sreće, ni zdravlja bez emocija, koje su neophodni dio našeg postojanja.

– Postoji emocionalna imunologija, koja govori o tome kako emocije utiču na naše raspoloženje. Kad si pod stresom, javlja se herpes i imaš virusne infekcije, a kad si zaljubljen, onda ti je sve lijepo, možeš sve... Dugotrajna tuga je veoma štetna za zdravlje. To je, u stvari, hronični stres, koji ubija imuni sistem. Mi stalno pričamo o ljudima kao o racionalnim bićima, ali ja pozivam svakoga da se sjeti svog života, kad je donio racionalnu odluku u važnim životnim trenucima, kad se ženio, kad je mijenjao posao, kad je odlazio, dolazio... Sve je iracionalno. To je sve intuitivno i emotivno. Mi odluke donosimo emotivno, a posle to objasnimo racionalno. Više slušamo srce nego pamet, jer je srce važniji organ. Mi sad znamo da je centar emocija stvarno u srcu. Od prije deset godina postoje ljudi koji se time bave, srce jeste organ emocija, a mozak je taj racionalni dio. Nisu bili glupi stari mislioci koji su pisali o tome, jer srce ima ogroman broj neurona, nervnih ćelija. Treba živjeti sad, u ovom trenutku. A mi uglavnom živimo za prošlost i za budućnost – istakao je dr Nestorović.

Kada je 1995. godine imao ozbiljno narušeno zdravlje, kaže da je mnogo šta u životu promijenio.

– Te godine sam skoro umro. Ni dan-danas nisam siguran šta je to bilo i onda sam shvatio da je to opomena, da moram da se vratim u neku normalu. I od tada više nisam prestao da jurim stvari. A kad prestaneš da ih juriš – one ti dođu same. U prvom dijelu moje karijere, bio sam pravi doktor, hiperambiciozan, ubijeđen u svoju genijalnost... Shvatio sam da treba uskladiti svoja očekivanja sa onim što je realno. Ljudi su nesrećni, jer ne mogu da kupe neki telefon, na primjer. Ja mislim da to nije toliko važno. Kada je bila korona, shvatili smo: Šta ti vrijedi luksuzni džip kad sjediš kod kuće zaključan i ne možeš da izađeš? Kad si bolestan i ne možeš da prošetaš ulicom, šta će ti luksuz? Slušao sam jedno fantastično predavanje profesorke psihologije iz Zagreba. Opisivala je pacijenta koji ima takozvani lokdaun sindrom. On ne može da mrdne čak ni trepavicama, ali je potpuno očuvan intelektualno. To se dešava kod povreda mozga, nekih moždanih udara. To je stvarno strašno. Jezivo. Pitali su ga šta je za njega sreća, a on je odgovorio: „Kad mi ne sleti muva na čelo.” Eto kako je sveo svoj pojam sreće, a mi ludujemo oko nekih cipela, skupih automobila, telefona… I u tom ludovanju i jurnjavi prođe nam život i izgubimo sebe negdje, u stvari izgubimo prioritete, zaboravimo šta je važno. Preporučujem ljudima da pročitaju fantastičnu knjigu „Zašto se niste ubili”. Riječ je o čovjeku koji je preživio konclogor Aušvicu, gdje je svakog dana mogao da pogine, svakog dana je mogao da umre, i o tome kako je pronašao svrhu svog života u tome da napiše knjigu. Tu je ključno pitanje: Šta ću danas da radim? Dakle, danas je, recimo, lijep dan, izađi, prošetaj se, budi s dobrim prijateljima... Smiješno je brinuti o sjutra, jer niko ne zna šta donosi sjutra. Ali, nije u redu ni stalno brinuti o prošlosti i vrtjeti nešto po glavi, pitati se šta bi bilo da je nešto bilo drugačije… To je van naše moći, jednostavno naša sudbina ide nekim tokovima koji su takvi kakvi su. Mislim da je najveća mudrost u životu da osjetiš da pratiš sudbinu u stvari, ono što ti je sudbina namijenila – rekao je dr Nestorović.

Kaže da je te 1995. godine, kad je bio teško bolestan, shvatio da je vjerovatno „izgorio”, da je imao takozvani sindrom sagorijevanja, da su i neki njegovi prijatelji i on napravili grešku što su ga liječili, a nalazi su mu bili dobri.

Njegov stav je da se mnoge stvari koje ti u mladosti smetaju, disciplina koja se nameće ili odluke za koje misliš da te ograničavaju, na kraju ispostave kao dobre, jer upravo to formira jači karakter.

– Po prirodi sam bundžija. I ne volim da mi neko nameće mišljenje. Ali sad, unazad, kad čovjek analizira svoj život, mislim da je neophodna izvjesna doza treninga. Kad sam bio u vojsci nisam razumio svrhu koračanja u strojevima, korak do besvijesti, koji ne služi ničemu. Tamo gaziš satima, pocijepaš čizme, bole te mišići. Ali u stvari to je trening. Kad sam počeo da studiram medicinu, nije mi bilo jasno zašto se toliko uči anatomija. Čemu to služi? A onda sam razumio da onaj ko prođe anatomiju – završi medicinu. To je prosto test tvoje upornosti i istrajnosti da nešto završiš. Danas mladi nisu mnogo istrajni, odustaju na prvu prepreku. Prvi put kad udare glavom u zid, oni se povuku. A to je potpuno besmisleno.

Zato treba čitati Gandija, na primjer, i njegov život. Treba vidjeti šta je on sve pretrpio dok nije uspio na kraju, a vrlo često je bio na granici života i smrti. Ta istrajnost, upornost, to se nauči u stvari. Stalno pominjem da ono što te ne ubije – to te ojača. Ako ti je Bog dao neki talenat, treba da ga iskoristiš. Prosto, to je tvoja misija, tako ja to shvatam. Svako od nas ima svoju misiju, ne mora to da bude uzvišena misija. Misija je ako odgajaš dobru djecu. Ako imaš dva dobra djeteta, to je nekome misija. Nekome je misija da bude dobar stolar, nekome je misija da leti na Mjesec, sasvim je svejedno, ali svako od nas bi trebalo da maksimizira ono u čemu je dobar – istakao je dr Nestorović.

Pojasnio je da se u životu rukovodi starom arapskom poslovicom koja kaže: „Daj mi, Bože, snage da promijenim stvari na koje mogu da utičem, da se ne sjekiram zbog stvari na koje ne mogu da utičem i razum da razlikujem te dvije stvari.”

– To nije tako lako. U životu je najvažnije da ne iznevjeriš sebe jer se čovek loše osjeća ako radi nešto protiv svojih ubjeđenja. Nikad nisam radio neke stvari koje su mi neki drugi nametali. To me je, naravno, koštalo... Ali, kad pogledam unazad, shvatam da nema mnogo situacija u kojima sam iznevjerio neke svoje principe. Ostaje ti to zadovoljstvo da shvatiš da sve što si uradio – to je tvoje. Potpuno je nebitno da li je dobro ili loše. Sigurno je da sam napravio hiljadu pogrešnih poteza, ali su to moje gluposti. Kad napraviš glupost po nagovoru drugoga, onda ti je uvijek neko drugi kriv. Ovako si ti sam odgovoran za svoj život. Strašno je važno da kad se pogledaš u ogledalo na kraju dana kažeš sebi da nisi baš toliko loš… – naveo je dr Nestorović.

Profesor Branimir Nestorović govorio je u podkastu i o problemima s hipertenzijom i napetošću.

– Postoji jedna arterija koja ide ka mozgu, kad imaš problem s okoštavanjem kičme, ona pritisne, pa ta kičma pritisne arteriju, mozak nema dovoljno krvi, on šalje impulse jer mu treba krv i organizam poveća krvni pritisak. I nekim prostim vježbama relaksacije čovjeku može da bude bolje. Meditacija, akupunktura, akupresura, refleksoterapija, sve to može da pomogne. Stimulišu se određeni energetski čvorovi. Ali je problem što su ljudi danas mnogo anksiozni i napeti, mnogo im je teško da se opuste. Njemački psihoanalitičari s početka 20. vijeka imali su teoriju o tzv. tjelesnom oklopu. Kad su ljudi napeti, onda su svi mišići napeti i ti napeti mišići stvaraju senzacije, javljaju se bol u grudnom košu, bolovi u kostima, tenzione glavobolje... To u suštini možda može da se riješi relaksacijom, Oni su u to vrijeme dosta koristili i hipnozu, to je bio vrlo zanimljiv način liječenja anksioznosti. Moja kćerka je završila psihologiju, pa se nervira kad o ovome govorim. Moj stav je da ne pomaže psihoterapija, zato što je uzrok anksioznosti podsvjestan. To su u stvari podsvjesni strahovi koje nagomilavamo tokom života. Ne možeš svjesno da ispraviš nesvjesno, nego mora biti nesvjesno. Tako sam počeo da se bavim autosugestijom. Ja sam većinu tehnika isprobao na sebi – istakao je dr Nestorović.

Zavisnost od slatkiša

Gost našeg podkasta kaže da je neophodno da se osoba naglo odvikne od zavisnosti od slatkiša, iako u početku to nije lako. Smatra i da ne mogu ljudi da smanjuju konzumiranje postepeno, jer to neće imati efekat.

– Napravljena je funkcionalna magnetna rezonanca mozga i pokazano je da je isti osjećaj kod ljudi koji imaju zavisnost od kokaina i šećera. Isti je stepen stimulacije zato što je u stvari isti mehanizam tog zadovoljstva koji postoji. Kad se ne jede ništa slatko dvije nedjelje imaš apstinencioni sindrom. Ja sam ga imao. A napustio sam slatkiše zato što sam se osjećao glupo. Jedne noći sam ustanovio da nemam u kući ništa slatko. Ni čokoladu, ni koka-kolu. I onda sam u pola četiri ujutro otišao do benzinske pumpe da to uzmem. Na pumpi je bila moja pacijentkinja, mislila je da mi treba gorivo. Tada sam shvatio da sam debil zašto sam uopšte došao. Rekao sam sebi: „Ako ću biti narkoman, biću narkoman od droge, neću od slatkog” i prestao sam da jedem slatkiše. Bila mi je frka, ali sada praktično skoro ništa ne jedem slatko. Naučiš se da to zamijeniš. Jedem voće – otkrio je dr Nestorović. 

Šetnja je bolja od teretane

Profesor Nestorović ističe da ljudi idu u teretanu i da se tamo „ubijaju” od vježbanja, a da je mnogo efikasnije da se pet puta dnevno popnu stepenicama na peti sprat.

– Naš organizam, u stvari, najviše troši kad je neracionalan. Bitni su ti neki kratki, intenzivni napori, da se ponese nešto teško, to je kao deset minuta vježbanja u teretani. I slabopokretni treba da se šetaju. Dešava se da kažu da ih boli koljeno, kuk. Ima dva načina na koje mogu da pomognu sebi. Jedan je toplota, to znači boravak u sauni, ili ležanje u toploj vodi. A drugi je vibracija, to je za mene najinteresantniji dio. Ako sjediš 20 do 40 minuta u vibratornoj stolici, a ima i onih podmetača koji vibriraju, to je kao da šetaš pet kilometara. Tijelo te vibracije prihvata i šalje mozgu isti osjećaj kao da se šetaš. Tijelo aktivira cio sistem i praktično gubiš na težini, imaš sve benefite šetanja, a sjediš – tvrdi dr Nestorović.