Luka Vlaisavljević

Kraj puta za Amorima: Tvrdoglavi kapetan na brodu koji tone

Kada je Ruben Amorim prošlog novembra kročio na Old Traford i održao prvu konferenciju za medije, izgledalo je kao da je došao čovjek sa jasnim planom.

Puna vjera u igrače, vizija koja neće posustati, sistem koji „nema drugog puta“. Bio je to govor koji je obećavao novu eru, govor koji je trebao probuditi spavača i vratiti Mančester junajted na mapu velikih.

Skoro godinu dana kasnije, bilans je neumoljiv: 33 premijerligaške utakmice, samo devet pobjeda, 17 poraza i mizernih 34 boda. Prosjek od 1,03 poena po meču – tempo koji bi u cijeloj sezoni donio 39 bodova. Da podsjetimo, baš sa 39 bodova su Blekpul i Birmingem ispali iz lige 2010/11, u sezoni kada je Junajted bio prvak. Paradoks je bolan i govori više od bilo kakve analize: klub koji je bio sinonim za uspjeh sada se statistički kreće po ivici zone ispadanja.

Tvrdoglavost kao filozofija

Amorim je od prvog dana jasno stavio do znanja – neće odstupiti od svoje 3-4-3 formacije.

"Ne postoji drugi način“, izjavio je ponosno. Kada su rezultati počeli da se gomilaju protiv njega, umjesto da preispita ideje, još se više ukopao. Nedavno je rekao da ga "ni Papa ne bi ubijedio“ da promijeni način na koji tim igra. To više nije filozofija – to je tvrdoglavost koja klizi u autodestrukciju.

Fudbal nije dogma. Vizija i sistem jesu temelj, ali prilagođavanje igračima i izvlačenje njihovih maksimuma je jednako važan dio posla. Amorim je imao luksuz cijelog ljeta i duge radne sedmice bez evropskih utakmica da uigra svoj stil. Ipak, poruke očigledno ne prolaze. Ekipa izgleda kao brod koji ide pravo ka ledenom brijegu, dok kapetan odbija da okrene kormilo.

Rezultati i percepcija

Poraz od Brentforda bio je samo još jedna potvrda trenda. Ali ono što zabrinjava nije samo tabela – već i atmosfera. Junajtedovi navijači, poznati po većoj podršci trenerima nego što je to slučaj u drugim velikim klubovima, gube strpljenje.

Društvene mreže nakon poraza od Brentforda eksplodirale su pozivima za njegovu smjenu.

Sa druge strane grada, navijači Sitija ne propuštaju priliku za ruganje.

U novoj verziji pjesme, umjesto da Amorim „okrene Crvene“, pjevaju „Crveni ispadaju“. Tokom pobjede nad Barnlijem (5:1) u subotu, odzvanjalo je: „Ispadate zajedno sa Junajtedom“. Kada su rivali ti koji u vašem posrnuću nalaze inspiraciju za sprdnju, jasno je da je stanje alarmantno.

Osnovne greške koje se ponavljaju

Amorim voli da kaže da njegov sistem nije problem. I istina je – teško da formacija može biti kriva za gafove kakve prave Onana (dok je igrao tamo) ili Bajindir, kada golovi rivalima bivaju poklanjani direktno iz kornera.

Nije 3-4-3 to što je Megvajera ostavilo da spava i pusti Igora Tijaga u ofsajd zamci, niti je taktika ta koja mu je omogućila da izgubi sprint od Halanda u derbiju.

Ali jeste predvidiva, i svaki protivnik koji stavi tri igrača u veznom redu pravi višak koji se ispostavi poguban za Amorimov tim.

Ali upravo je u tome problem. Amorim se skriva iza pojedinačnih grešaka, kao da one nemaju nikakve veze sa atmosferom i samopouzdanjem koje on treba da izgradi. Kada Bruno Fernandeš promaši penale protiv Brentforda i Fulama, to se možda ne može direktno vezati za trenera – ali zašto se takve situacije stalno ponavljaju baš pod njegovim vođstvom?

On sam priznaje frustraciju:

"Golove koje smo primili radili smo tokom nedjelje. To je frustrirajuće.“ Dakle, ono što se uvježbava ne prenosi se na teren. Razlika između treninga i utakmice je, kako kaže, "pritisak kluba“. Možda. Ali ako je to problem, zar nije njegova dužnost da pronađe način da ga ublaži?

Sukob sa igračima

Nijedan projekat ne može uspjeti ako trener otuđuje sopstvene zvijezde. Amorim je već primorao Markusa Rašforda da napusti klub, isto je uradio i sa Alehandrom Garnačom, a odustao je i od Rasmusa Hojlunda, iako je Danac bio spreman da se bori za mjesto u timu.

Najbolji primjer je slučaj Kobija Mainua. Kada je Kasemiro bio suspendovan poslije crvenog kartona protiv Čelsija, Amorim je mogao da bira između Mainua, domaćeg talenta kojeg navijači vide kao budućnost kluba, i Manuela Ugartea. Portugalac je ponovo posegnuo za Urugvajcem, iako je jasno da nema tehničke kvalitete engleskog veziste.

Amorim nikada nije cijenio Mainua jer se ne uklapa u njegov sistem. Mladi fudbaler to zna, pa je pred kraj prelaznog roka zatražio pozajmicu. Da je tražio trajni transfer, značilo bi da ne želi Junajted. Ali on želi – samo ne vidi budućnost dok je Amorim tu.

Negativna retorika

Ako postoji nešto po čemu će ga se pamtiti, osim rezultata, to je njegov ton. Amorim se od početka izdvajao oštrim izjavama. Nakon poraza od Brajtona u januaru rekao je da je ovo "najgori tim u istoriji Mančester junajteda“.

Poslije ispadanja od Grimzbija izjavio je: "Igrači su govorili veoma glasno“ i nagovijestio da bi mogao da ode jer se "ne može promijeniti 22 igrača“. Priznao je i da je razmišljao o odlasku u februaru, da bi sada ponavljao kako neće sam otići.

Njegove konferencije jesu zanimljive za publiku – jer govori ono što se mnogi treneri ne usuđuju. Ali umjesto da to probudi ekipu, sve više urušava povjerenje u projekat. Umjesto da podigne moral, stalnim kritikama još više spušta igrače. Govorio je da ih "težina istorije kluba vuče na dno“, ali čini se da ih njegova retorika još dublje potiskuje.

Momentum koji ne postoji

Dan prije Brentforda, Amorim je govorio o važnosti momentuma. Pobjeda nad Čelsijem pružila je priliku da prvi put pod njegovim vođstvom spoje dvije pobjede u ligi. Bio bi to i prvi put od maja 2024. da Junajted napravi niz.

"Ako sada ne razumijemo momentum, imamo veliki problem“, rekao je. "Od prvog treninga ove nedjelje govorili smo o tome. Moramo da shvatimo šansu koju imamo. Odgovornost je na nama. Moramo imati osjećaj hitnosti da moramo pobijediti, bez obzira na sve“.

I onda – ništa. Poraz i povratak na nulu. Više od godinu dana Junajted ne može da spoji dvije pobjede u prvenstvu. Bez niza, bez kontinuiteta, bez perspektive. A bez toga nema Evrope, nema napretka, nema budućnosti.

Nema drugog izlaza

Amorim sam kaže da je jedini način da Junajted promijeni način igre taj da se riješi njega. U tom pogledu je u pravu. Sa 34 boda iz 33 meča, bez momentuma, sa otuđenim igračima i sve gorom atmosferom, klub nema drugog izbora.

On se neće sam povući. Ostaje na upravi da povuče potez. Ako žele da promijene raspoloženje oko Old Traforda i Karintona, da vrate barem tračak pozitivne energije i nadu da se može krenuti naprijed, moraće da mu uruče otkaz.

Jer jedno je jasno – brod tone, a kapetan neće promijeniti kurs.