Luka Vlaisavljević

Oranje gen - kako su dvojna državljansta napravile fudbalski bum Indoneziji, Surinamu, Zelenortskim Ostrvima...

Holandija je kroz istoriju često bila blizu savršenstva, ali nikada na njegovom tronu.

Tri puta finalista, uvijek na ivici slave, i uvijek sa onim karakterističnim osjećajem da svijet nije vidio sve što "Oranje“ mogu da pruže. Ipak, na narednom Svjetskom prvenstvu — koje će se igrati širom Sjeverne Amerike — njihov uticaj mogao bi biti širi nego ikad. I ne samo u orandž dresovima.

Holandski fudbal je oduvijek bio više od granica . On je ideja, i ta ideja danas živi na četiri kontinenta. Dok se od Holandije očekuje da se rutinski kvalifikuje za Mundijal u Kanadi, Meksiku i SAD-u, igrači rođeni u Amsterdamu, Roterdamu i Utrehtu nose dresove Indonezije, Surinama, Zelenortskih Ostrva i Kurasaa — država koje pokušavaju da pišu sopstvenu istoriju.

Sve je počelo promjenama u zakonima o dvojnim državljanstvima. Male države sa jakim dijasporama dobile su priliku da posegnu u holandski rezervoar talenata, i to je promijenilo sve. Indonezija i Surinam su u samo nekoliko godina dobile ozbiljan kvalitet, dok su Zelenortska Ostrva i Kurasao već sada među najzanimljivijim pričama afričkih i karipskih kvalifikacija.

Maroko je pionir tog modela. Sofjan Amrabat i Nusair Mazraui, momci odrasli u Holandiji, simboli su jedne šire fudbalske priče o migraciji, korijenima i identitetu.

Oni su među ključnim ljudima u timu koji je prvi iz Afrike obezbijedio vizu za Svjetsko prvenstvo 2026.

A Indonezija je sada u centru te globalne priče.

Selektor Patrik Klajvert, dijete holandskog sistema, donio je duh Ajaksove škole u Aziju.

Više od deset igrača rođenih u Holandiji naturalizovano je u proteklim mjesecima, dok se zemlja priprema za odlučujuće duele sa Saudijskom Arabijom i Irakom. Formalno, Indonezija je već bila na Mundijalu – kao Holandska Istočna Indija 1938. godine – ali samostalna država nikada nije bila bliža istoriji nego sada.

Među novim imenima je Elijano Rejnders, mlađi brat Tiđanija iz Mančester sitija. Njihova majka je sa ostrva Maluku, a njihova priča je možda najčistiji primjer koliko su granice u modernom fudbalu postale relativne.

Mark Klok, vezista koji je među prvima dobio indonežansko državljanstvo, kaže da je napredak očigledan:

„Rastemo na svim frontovima. Kvalitet, profesionalizam, disciplina — sve je na višem nivou zahvaljujući novim internacionalcima. U poređenju sa mojim prvim nastupima, to je nebo i zemlja“.

Surinam ima još dublje veze. To je zemlja iz koje potiču korijeni Edgara Davidsa, Ruda Gulita, Franka Rajkarda i Klarensa Sedorfa — ali je tek prije pet godina otvorila vrata dvojnog državljanstva. Danas, bivši golman Ajaksa i reprezentacije Holandije, Stenli Menzo, vodi tim u kojem glavnu riječ imaju fudbaleri iz Eredivizije: Džastin Lonvajk, Rišonel Margaret i Etjen Vasen. Surinam je trenutno prvi u svojoj kvalifikacionoj grupi i ide ka istorijskom uspjehu, uz utakmice protiv Gvatemale i Paname koje bi mogle sve da odluče.

Kurasao, karipsko ostrvo koje je i dalje dio Kraljevine Holandije, ima sličnu ambiciju. Pod vođstvom Dika Advokata, legendarnog holandskog trenera koji je vodio čak sedam reprezentacija širom svijeta, u petak ih čeka Jamajka, a potom i Trinidad i Tobago.

"Rezultati iz ovih utakmica pokazaće koliko zaista možemo“, poručuje Advokat.

I dok se u Africi Zelenortska Ostrva spremaju da završe svoje kvalifikacije, njihova priča možda je i najljepša od svih. Potrebna su im samo tri boda iz posljednja dva meča, a ključni ljudi u timu dolaze iz Roterdama — grada u kojem živi više od 30 hiljada potomaka radnika sa Zelenortskih Ostrva.

Šestorica njih danas nose plavi dres reprezentacije. Među njima je i 24-godišnji Dajlon Livramento, momak koji je prošlog mjeseca srušio Kamerun i doveo svoju zemlju na korak od Mundijala.

Holandija će, dakle, i sljedeće godine igrati na Svjetskom prvenstvu. Ali pitanje je: u koliko različitih dresova? Jer njena boja nije samo narandžasta — već i plava, zelena, crvena i crna. I svaka od njih ima holandski potpis.