Rada Brajović

STOJANA BRAŠANAC

Doktorka koja trči preko 150 kilometara

Podgoričanka Stojana Brašanac doktorka je u Kliničkom centru Crne Gore. Kada skine bijeli mantil, upada u patike za trčanje i pređe preko 150 kilometara za 21 sat i 30 minuta, baš kao proteklog vikenda, kada je na trci "Last One Standing", u Podgorici, bila najbolje plasirana takmičarka iz Crne Gore, treća u ukupnom poretku. Doktorka Stojana za RTCG Portal priča kako je trčanje postalo sastavni dio njenog života, šta je motiviše i kako obaveze na kardiologiji usklađuje sa treninzima.

Dok je po Gorici trčeći prelazila kilometre, jedan od posmatrača trke ju je u tri izjutra pitao: "Zar nije lakše sada biti u toplom krevetu?"

"Da, lakše je, ali odustajanje nije moj izbor. Naravno da u svakom trenutku mozeš prekinuti trku, na to te tjera i sam organizam, noge više od bola i ne osjećaš. Ali mozak je nešto što te tjera da ides dalje. I upravo počinješ trku sa samim sobom onda kada više ne možeš dalje. Zapravo su ti kilometri oni na koje si ponosan, oni kojih se sjecaš", priča Stojana Brašanac.

Za vikend je u Podgorici debitovala u ekstremnom tipu takmičenja - trčati, pa ko najduže izdrži. Za "Last one standing" se, kako kaže, nije spremala.

"Do sada je maksimalna dužina staze na kojoj sam se takmičila bila 42 kilometra. Prvi put sam učesnik u ekstremnom tipu takmičenja, i pošla sam bez plana i strategije. Ideja mi je zvučala savršeno. Trčati, pa ko najviše izdrži, za moje viđenje trčanja i moj temperament pun pogodak. Prijavila sam se da vidim koliko mogu. Spolja djeluje lako, ali to su unutrašnje borbe, stanja koja "normalan" čovjek ne želi da prolazi", kaže Stojana i ističe sjajnu organizaciju i organizatora Igora Majera, koji je i sam istaknuti učesnik ekstremnih takmičenja. 

Poslije trke, pa makar bila i preko 150 kilometara, doktorku čeka posao i pacijenti u Kliničkom centru Crne Gore. 

"Tu, naravno, nije bitno da li me noge bole i da li mogu. Posao ne može da trpi, pacijenti su tu, njihovi problemi ne mogu da čekaju. Kao što je i na trci nevažno da li sam ja upravo izašla iz teškog dežurstva, bitno je samo trčanje. Tako da sam ja, kada ovako pogledam, zapravo na stalnom testu izdržljivosti", navodi doktorka. 

Noge su navikle na Tološku šumu, gdje je i počela da trči još tokom osnovne škole... Stazu u Tološima, kako kaže, mijenja samo kada nije u Podgorici. Tokom studija u Beogradu trčanje je na kratko zamijenila fitnesom.

"Završila sam edukaciju za fitnes instruktora u Beogradu i počela da vodim grupne treninge. Uporedo učenje i obaveze na fakultetu, i rad u fitnesu koji sam doživljavala kao hobi, obilježilo je cijelo moje studiranje. Prvi put mi je bila neophodna ozbiljna organizacija vremena, i mogu se pohvaliti niti jednim "kiksom" na ispitima. Nakon završenih studija, vratila sam se u Pogoricu i započela posao u zdravstvu", priča Stojana i prisjeća se da je po povratku u Crnu Goru devet godina vodila fitnes treninge u Soko gym-u.   

Nakon ozbiljne povrede koljena 2017. godine na skijanju, ponovo se posvetila trčanju.

"Nekada samo način održavanja kondicije, a onda postaje moja duboka inspiracija. Konstantno pomjeranje granica i sopstveno testiranje, zadovoljstvo koje samo takav izazov može da pruži. To je onda uvijek novo iskustvo, svaki trening nova bitka, a "laičkom oku" samo monotono trčanje. I kao takvo, trčanje je definitivno sada nešto bez čega ne mogu", ističe sagovornica RTCG Portala. 

Kako uskladiti kilometre na stazi i u bolnici

"Moj posao je izuzetno dinamičan. Da je drugačije, vjerovatno mi ne bi bio inspirativan na svakodnevnom nivou, bez obzira što podrazumijeva veliku odgovornost, konstantnu predanost, rad, rad i samo rad. Svakodnevno su tu pacijenti, u ambulanti Poliklinike, ili oni smješteni na našoj Klinici, rad u sali za pejsmejkere i elektrofiziologiju srca...", priča doktorka Brašanac.

Nezaobilazni dio je, ističe ona, i rad u Urgentnom centru - dežurstva koja traju po 24 časa, gdje je uvijek na testu fizička i mentalna izdrzljivosti.

Priznaje da nije lako uskladiti trčanje i posao u KCCG, koji kako navodi, nije samo zatjevan po opisu, već i po radnoj satnici.

"Bitno je da posao, a ni trčanje ne "trpe", ali je manje spavanja, druženja... Često ustajem prije svitanja, da bi odradila trening prije dvadesetčetvorosatnog dežurstva, nekada trčim nakog istog, kada bi teško bilo i pomisliti na neku relaksirajuću aktivnost, a ne na trčanje. Ali izostaviti trening, to je za mene kao ne voditi računa o dnevnoj higijeni", kaže Stojana. 

Dodaje da na treningu uvijek postavlja novi cilj - za nijansu veći i teži od prethodnog. 

"Moji treninzi su stalno jedna velika unutrašnja borba, i to je opet svojevrsan stres koji meni prija, a još više zadovoljstvo nakon završetka postavljenog zadatka. Ali bijeg u smislu da zaboravim na sve drugo tokom treninga, dok radim na ostvarenju postavljenog cilja, to u svakom slučaju trčanje za mene jeste", naglašava Podgoričanka.

Trening prilagoditi svom organizmu

Na pitanje RTCG Portala o uticaju dugoprugaškog trčanja na kardiovaskularni sistem, doktorka odgovara da je svaka osoba "priča za sebe", te da se trening uvijek prilagođava ličnim kapacitetima.

"Uticaj na organizam je značajan, i postoje ozbiljne medicinske preporuke, kao i preporucečni broj istrčanih maratona na godišnjem nivou. Ali, mislim da se granice pomjeraju, da sve više ljudi trči, i uz neki optimalan oporavak, a na zdravoj osnovi organizma, sve prođe u najboljem redu", kaže Brašanac.

Dodaje i da, naravno, ne treba pretjerivati, te da ne postoji univerzalna optimalna kilometraža.

"Mora se uzeti u obzir njeno zdravstveno stanje, godine, kondiciona sposobnost, i mnogo šta još. Zato se i trening uvijek prilagođava na ličnom nivou. Tu je i motivacija osobe, a za trčanje kojim se ja bavim i spremnost da se uvijek izađe iz zone komfora. Kao rezultat toga su i moja stopala, bez obzira na savršeno udobnu obuću, žuljevi su nešto što sam navikla konstantno da vidim na njima, a nokte i nemam", priča Podgoričanka. 

Korona stopirala trčanje u Parizu

Stojana je do sada sam bila učesnik brojnih maratona - Podgoričkog, Beogradskog, Bečkog prije dvije godine, koji je istrčala za tri sata i 32 minuta.

"Upravo sam poslije Bečkog maratona počela da radim na popravci rezultata, počela saradnju sa triatlon trenerom Nemanjom Koraćem, spremala se za maraton u Parizu, koji je trebalo da se održi prošle godine. I imala velike ambicije. Ali korona je odredila drugačije, i ja sam bila razočarana jer sam očekivala od sebe mnogo na toj trci, dobro sam se spremila", kaže sagovornica Portala.

Ističe da je posebno ponosna na rezultat sa Podgoričkog maratona 2018. godine, kada je među crnogorskim takmičarkama bila drugoplasirana.