B.Č.J.

KONFERENCIJA CDT-A

Dezinformacije su opasnost i po slobodu izražavanja

Dezinformacije su opasnost po slobodu izražavanja, ali se o toj slobodi mora voditi posebna pažnja jer nam događaji iz prošlosti govore da represivne mjere vode do zloupotreba i slanja novinara u zatvor, poruka je sa panela CDT-ove konferencije „Dezinformacije kao prijetnja demokratskim društvima“.

Advokat Siniša Gazivoda je, govoreći o zakonskoj regulaciji dezinformacija u Crnoj Gori, kazao da propisi moraju da prate društvene okolnosti, a da su naši takvi da odražavaju stanje kakvo je nekad bilo.

“Mi smo tu u minusu, strategije se vrlo često donose zarad štrikova u pregovorima, ali one ne daju rezultate kakve bi trebalo da daju u strateškom promatranju”, kazao je Gazivoda.

On je naveo da svi oni koji se bave ljudskim pravima i koji su se godinama borili za slobodu izražavanja sad vide i opasnost po samu slobodu izražavanja koja potiče od dezinformacija. Ocijenio je i da je postojao aktivizam koji je išao u pravcu uvođenja što manjih ograničenja slobode izražavanja, a posebno onih koje dolaze od države kako bi se suzbila upravo njena represija.

“Došli smo do problema, i možda smo već u paradoksu tolerancije. Boreći se za što više, dobili smo dezinformacije kao prijetnju i ljudskim pravima i slobodi izražavanja”, kazao je Gazivoda.

Odgovarajući na pitanje o potencijalnoj represiji, Gazivoda je kazao da je prostor za to jako uzak, da mora da se identifikuje po različitim ciljevima i da ide što je blaže moguće.

“Vidimo da se sve više pribjegava sredstvima koja su što je moguće manje represivna ili uopšte nijesu represivna”, dodao je on.

Ocijenio je da rješenje mora biti filigranski tačno i precizno, da se ne bi prekoračila granica koja može ugroziti slobodu izražavanja.

Dekanka Pravnog fakulteta u Podgorici, Aneta Spaić, govoreći o evropskim zakonima koji regulišu pitanje dezinformacija, kazala je da dezinformacija kao termin nije dominantno vezana za medije.

„U ovom trenutku imamo radni prijedlog evropskog Zakona o medijima, tu nemamo pomen riječi dezinformacija, mi na evropskom nivou koristimo definiciju dezinformacije iz Kodeksa o dezinformacijama, prvo urađenog 2018, bez ikakvih efikasnijih učinaka, mjera”, navela je Spaić.

Problematičnost dezinformacija, kako je kazala, jeste što mi u osnovi znamo da to predstavlja sadržaj koji se generiše i širi sa namjerom da izazove ekonomsku štetu, da poremeti javnost, da izazove posljedice koje mogu na neki način podrivati demokratičnost procesa, naročito izbornih i da u tom smislu ona stvara štetu za sveukupnu javnost i demokratski poredak.

„Ono što je problem je da sam Kodeks pod dezinformacijom podrazumijeva znatno širi aspekt sadržaja, pa tu imamo i malinformaciju, dezinformaciju, misinformaciju. S druge strane, mreža evropskih regulatora nam kaže lažna vijest i dezinformacija su sinonimi i tako ih tretirajte. Znamo da evropski tekst na koji mi referišemo je tekst koji ne upotrebljava taj termin i očekuje da se pridržavamo Kodeksa. Najvažnije u svemu je činjenica da evropski Zakon o medijima i Zakon o digitalnim uslugama najmanje tretira medije. Oni se najmanje bave etabliranim medijima. Zato što je dezinformacija nije sa osnovim određenjem i izvorištem i manifestacijama u etabliranim profesionalni medijima, čak ni na internet publikacijama“, kazala je Spaić.

Dezinformacija je, kako navodi, smještena negdje drugo.

„Na slučajnim panelima, blogovima, amazon prostorima, onlajn marketima. Posljedica te priče je potreba da se donese akt kojim će se regulisati pitanje dezinformacija. Medijski zakoni mogu u nekom dijelu tretirati dezinformaciju kroz profesionalne medije i medije koji su registrovani. Ključna stvar u evropskim aktima je da se reguliše dezinformacija na platformama, problem je ona koja nastane na Tviteru, a ne u medijima. Naravno, imamo prenošenje koje se slijedi ali se ona prvo mora suzbiti. Velike platforme će biti glavni cenzori u tome i određivati šta je dezinformacija, a ne urednička politika medija, ne uredništvo medija, nego velike platforme, oni prvobitno određuju šta sadržaj, šta ne“, dodala je Spaić.

Analitičarka javnih politika, Jelena Berković istakla je da se jako puno novca zarađuje i vrti na podacima o nama koje mi sami dostavljamo velikim kompanijama kada ih koristimo.

„Upitno je na kojim se ekonomskim temeljima može održavati novinarstvo. Mi imamo kompanije koje su i jače od država i jednostavno su prevelike da bi ih bilo briga. Ne znamo da li civilno društvo može biti dovoljno jako kada nisu države, kada se tim velikim platformama manipuliše. Tviter je vrijedio 44 milijarde kada ga je kupio Ilon Mask, to nam dosta govori. Ja ne znam koliki je BDP Crne Gore, znam da su Amazon, Gugl i slični jači od Italije, Njemačke, i tek kada te države zajedno sjednu, možda ima šanse da se nešto reguliše“, rekla je Berković i istakla afere sa velikim platformama koje su uticale na izbore u svijetu, poput Kembridž analitike i „Pizzagate“.

„Ima tu afera koje su direktno uticale na izbore i demokratsko pravo građana da biraju svoje vlasti na osnovu toga da su prvo informisani. Okolina u kojoj svi kao građani i građanke funkcionišemo je postala toliko toksična da je i profesionalcima teško razlikovati da li je nešto tačno ili netačno, posebno sa vještačkom inteligencijom, ona je pokazala koliko može uticati na izbore, nalazimo se pred nepoznatim terenom“, precizirala je Berković.

Spaić je istakla je analiza koja je rađena prošle godine pokazala da je od 2017, kada je donešen prvi zakon o dezinformacijama koji je rigidno postavio pitanje tretmana i represivnih mjera, koje su inaugurisane u demokratskom sistemu, kakva je Njemačka, imao za posljedicu da se do 2022. na svjetskoj sceni donesi 97 zakona o suzbijanju dezinformacija.

„To je značilo da u 2022. imate 270 novinara koji su poslati u zatvor zbog činjenice da su prenijeli dezinformaciju, pet godina prije toga 27 novinara. Imate situaciju da u tim zakonskim tekstovima analizu kaznene politike, koja naročito opterećuje, koja kaže bolje je da imamo dezinformacije koje podrivaju demokratski sistem na ovako agresivan način nego posljedice koje smo imali u nekim sistemima, singapurškom, etiopskom, ruskom, kamerunskom u kojima je novčana kazna propisana u nekom omjeru 64 puta, jednako tako je zatvorska kazna, dok je kazna suspenzije određenog naloga i uklanjanje informacije ili uzimanje licence mediju nekih 20 posto. U Danskoj je za prenošenje dezinformacija maksimalna kazna 12 godina“, navela je ona.

„Da li se izriču te kazne ili je to prijetnja novinaru da sa dužnom pažnjom tretira sadržaj, to je posebno pitanje. Moramo voditi računa o slobodi izražavanja i moramo imati spoznaju da prvi cenzor nije uredništvo, pravosuđe, sudska instanca i neko ko je edukovan da registruje dezinformaciju kao malignitet, nego neko ko će da nastupi iz ugla velikih platformi“, zaključila je dekanka Pravnog fakulteta.