Jasmina Roze  [ DW ]

21. 11. 2025. 07:25

Mir koji je zarobio državu: 30 godina Dejtona

1. Kako je došlo do Dejtonskog sporazuma?

Dejtonski mirovni sporazum zaključen je 1995. godine nakon gotovo četiri godine rata u Bosni i Hercegovini obilježenog etničkim čišćenjima, opsadom Sarajeva i masakrima poput onog u Srebrenici. Diplomatsko vođstvo preuzele su Sjedinjene Američke Države, što je dovelo do vojnog preokreta u ljeto 1995: vazdušni napadi NATO i zajednička ofanziva Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH stavila je bosanske Srbe pod snažan pritisak.

Tadašnji američki predsjednik Vilijem Bil Klinton želio je pred izbore 1996. da postigne spoljnopolitički uspjeh. U intenzivnoj „šatl-diplomatiji“ između Beograda, Zagreba i Sarajeva, njegov posrednik, američki diplomata Ričard Holbruk, prisilio je strane u sukobu na pregovore, okupivši ih u američkoj vojnoj bazi Rajt Peterson u Dejtonu, Ohajo.

Zašto baš tamo? Zbog potpune izolacije, zbog toga što nije bilo medija, niti mogućnosti da se „pobjegne“. Holbrukov stil bio je kombinacija snažnog političkog pritiska, taktičke tvrdoće, psihološke igre i pragmatične diplomatije. Zbog toga je dobio nadimak „Buldožer“. Bilo je napetosti i besanih noći: Holbruk je neke scene opisao kao „rat nerava u hodnicima".

Predsjednici BiH, Hrvatske i Srbije postigli su 21. novembra 1995. dogovor koji je očuvao Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu – ali podijeljenu na dva entiteta. Time je okončan rat. Dejtonski sporazum potpisan je 14. decembra u Parizu.

Nijedna strana nije bila zadovoljna. Holbruk je kasnije rekao: „Kad su svi nezadovoljni, to je pravi kompromis.“

2. Šta je bila osnova za Dejtonski sporazum?

Podloga za Dejtonski mirovni sporazum bio je plan tadašnje Kontakt-grupe za BiH, koji se zasnivao na predlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske. Taj plan je predviđao faktičko priznanje protjerivanja i „etničkih čišćenja“ koje su počinili Srbi pod vođstvom Radovana Karadžića, dodijeljujući im 49 odsto teritorije Bosne i Hercegovine – iako je prema popisu iz 1991. u zemlji živjelo samo 31 odsto Srba.

Kasnije je čak prihvaćeno preseljenje različitih etničkih grupa kako bi se stvorile „homogenije“ etničke oblasti: Republika Srpska sa Srbima s jedne i Federacija BiH s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane.

3. Ko su bili glavni akteri?

Za pregovaračkim stolom sjedjeli su predsjjednici: Slobodan Milošević (Srbija), Franjo Tuđman (Hrvatska) i Alija Izetbegović (Bosna i Hercegovina).

Svako od njih imao je svoje interese u BiH: Milošević je želio da osigura uticaj i teritorije koje su bosanski Srbi osvojili i etnički očistili (Republika Srpska), Tuđman je težio teritorijalnim prednostima („Herceg Bosna“), a Izetbegović se borio za očuvanje državnog jedinstva Bosne i Hercegovine.

S Radovanom Karadžićem ili Ratkom Mladićem, političkim i vojnim predstavnicima bosanskih Srba, nije se pregovaralo jer su već 1995. bili optuženi za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Osim toga, SAD, EU i NATO smatrali su Miloševića „ključnim čovjekom“ u srpskom bloku. Rat bosanskih Srba nije bio moguć bez političke, finansijske, vojne i diplomatske podrške Srbije.

Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman učestvovao je u pregovorima jer je Hrvatska bila ključni politički i vojni akter na strani bosanskih Hrvata.

4. Zašto je izbio rat u Bosni i Hercegovini?

Bosanski rat (1992–1995) izbio je jer je većina stanovništva Bosne i Hercegovine na referendumu od 29. februara do 1. marta 1992. glasala za nezavisnost. Tome su prethodili prvi višestranački izbori 1990. godine na kojima su pobijedile nacionalističke stranke bosanskih Muslimana (Bošnjaka), bosanskih Srba i bosanskih Hrvata – SDA, SDS i HDZ.

To je bilo moguće jer je, nakon smrti jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita, došlo do raspada jugoslovenske federacije i jačanja nacionalističkih pokreta. Nakon što su se Slovenija i Hrvatska 1991. odvojile, i Bosna i Hercegovina je 1. marta 1992. proglasila nezavisnost.

To su odbili bosanski Srbi pod vođstvom Radovana Karadžića – uz podršku Srbije i Jugoslovenske armije – odbili. Proglasili su Republiku srpskog naroda u BiH i počeli da terorišu i protjeruju lokalno nesrpsko stanovništvo (Bošnjake i Hrvate) s tog područja.

Nacionalistički lideri, poput predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, širili su mržnju i strah, što je dovelo do etničkih čišćenja, masakara i opsade Sarajeva.

Na početku su se Bošnjaci i Hrvati zajedno branili, ali kasnije je i među njima izbio sukob. S područja samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne protjerana je većina Bošnjaka i Srba – Mostar je postao grad podijeljen između Hrvata i Bošnjaka.

5. Kakva je bila uloga Njemačke u Dejtonskom sporazumu?

Njemačka je bila dio tzv. Kontakt-grupe, zajedno sa SAD, Rusijom, Velikom Britanijom i Francuskom. Ta grupa koordinirala je diplomatske napore za okončanje rata u Bosni i Hercegovini. Kancelar Helmut Kol politički je podržavao pregovore i naglašavao značaj sporazuma za stabilnost Evrope.

Na inicijativu SAD, uz podršku njemačke vlade, u januaru 1994. Tuđman i Izetbegović sastali su se u hotelu Petersberg kod Bona. Ti pregovori su u martu 1994. rezultirali Vašingtonskim sporazumom kojim je okončan rat između Bošnjaka i Hrvata, ukinuta Hrvatska Republika Herceg-Bosna, osnovana Bošnjačko-hrvatska Federacija, a Hans Košnik postavljen za EU-upravnika u Mostaru.

Međunarodna zajednica ujedno je uspostavila funkciju Visokog predstavnika (OHR), koji nadzire provođenje civilnog dijela Dejtonskog sporazuma. U januaru 1996. Berlin je u Sarajevo poslao njemačkog diplomatu Mihaela Štajnera. On je do jula 1997. bio prvi zamjenik Visokog predstavnika. Godine 2006. bivši njemački ministar pošte Kristijan Švarc-Šiling preuzeo je funkciju Visokog predstavnika na godinu i po. Od 1. avgusta 2021. tu funkciju sa sjedištem u Sarajevu obavlja bivši ministar njemačke poljoprivrede Kristijan Šmit.

Ključni alat Visokog predstavnika su tzv. „Bonska ovlašćenja“, usvojena 1997. na konferenciji u Bonu. One daju Visokom predstavniku pravo da donosi ili ukida zakone, kao i da smjenjuje izabrane zvaničnike ako ometaju sprovođenje Dejtonskog sporazuma.

6. Zašto se kritikuje Dejtonski sporazum?

Sporazum je stvorio složen politički poredak – Bosna i Hercegovina sastoji se od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, kao i Distrikta Brčko. Takva struktura trebalo je da garantuje mir, ali je stvorila komplikovanu administraciju s tri predsjednika, brojnim ministarstvima i etnički podijeljenim društvom. Procesi donošenja odluka često su blokirani, što otežava reforme.

Kritičari ističu da je upravo Dejtonski sporazum učvrstio etničke podjele i otežao razvoj funkcionalne države. Svaka etnička grupa ima teritorije koje većinski naseljava i pravo veta – zbog toga gotovo ništa ne uspijeva da se odluči. Od toga najviše profitiraju etnonacionalisti koji su se tokom i nakon rata obogatili. Oni stalno podgrijavaju strah i sukobe, kako niko ne bi pitao gdje u stvari završavaju novac, moć i resursi. Tako opstaju stare podjele, država slabi – a građani su blokirani.

Dejtonski sporazum suštinski je oduzeo demokratska prava svim manjinama – ona praktično ne postoje u Ustavu BiH, koji kao konstitutivne narode definiše samo tri etničke grupe (Bošnjake – muslimane, Hrvate i Srbe). Taj nedostatak potvrđen je presudama Evropskog suda za ljudska prava (npr. presudama Sejdić-Finci, Zornić, Pilav). Time su izbrisana osnovna prava mnogih stanovnika koji ne žele etnički da se izjašnjavaju.