MORE NIČEGA

Kad je sve uživo: Transparentnost ili rijaliti?

Predsjednik Crne Gore je krstio unuka. Predsjednik Vlade je bio na utakmici i slikao se sa đecom. Gradonačelnik Podgorice ušao u gradski autobus i pomogao gospođi sa štakom da iz istoga izađe. O svemu i svačemu smo obaviješteni, samo se ne zna - zašto je to važno?

Пише: Види све колумне

Piše: Nataša Novović

Nema toga o čemu naši političari i drugi ljudi u javnom životu nemaju šta da kažu, nema prilike koju ne iskoriste da se slikaju. I sve je, koliko-toliko, bilo moguće propratiti i shvatiti u vrijeme zvaničnih saopštenja i konferencija za štampu. Iako je i njima javnost bila zatrpana, nekako se preteklo, nekako se dalo razlučiti šta je važno, a šta nije. Onda je stiglo doba tvitova, retvitova, statusa na Fejsbuku, uživo prenosa preko društvenih mreža. U moru ničega, šanse da do javnosti stignu zaista važne informacije, sve su tanje i tanje.

Nedavno je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović u Vaseljenskoj patrijaršiji krstio unuka Mila Đukanovića. Desilo se to odmah nakon zvaničnog predsjednikovog susreta sa vaseljenskim patrijarhom Vartolomejem u Istanbulu, objavljeno je na zvaničnoj Instagram stranici predsjednika Crne Gore. Lajk.

Uprkos žarkim željama dijela Crne Gore, Milo Đukanović, ipak, nije kralj, Crna Gora nije Ujedinjeno Kraljevstvo u kojem se rođendan kraljice Elizabete i njenih 70 godina na tronu slave četiri dana. Krštenje u familiji trebalo bi da bude privatna stvar; susret predsjednika države sa ozbiljnim problemima u vezi sa crkvenim ustrojstvom morala bi biti stvar od javnog interesa.

Možda se moglo popričati o načinu na koji ostatak svijeta reguliše odnose države i crkve, međutim o tome šta je predsjednik pričao sa patrijarhom čule su se samo fraze.

"Razmjenili su mišljenja o svim relevantnim pitanjima od zajedničkog interesa" - tako možete opisati i razgovor sa komšinicom o tome ko će šta sjutra da kuva. Usput, u čast 70 godina vladavine Elizabete II napravljena je Barbika sa njenim likom. Možda bi sa Kinezima mogli da 'završimo' jednog Kena?

Ne zna se da li predsjednik Vlade Dritan Abazović sam toliko voli da bude 'live' ili je to strategija nekog od njegovih saradnika. Uglavnom, nema odakle ga nijesmo gledali. Red skupljanja smeća kod Kliničkog centra, red zvaničnih susreta, red Evropske komisije, red košarke, malo navijanja na utakmici, malo borbe protiv organizovanog kriminala. Sve to garnirano sa, recimo, Otvorenim Balkanom.

O samitu regionalne inicijative "Otvoreni Balkan" na kojem je bio i premijer Abazović čuli smo svašta, uglavnom šta ko o tome misli. Šta tačno inicijativa znači, na koji način bi uticala na živote građana, zna se vrlo malo. A i to malo, ponovo, iz mišljenja raznih stručnjaka. Ništa 'crno na bijelo'.

Premijer nas je na Fejsbuku, nakon poziva da zapratimo njegov profil na Instagramu, pozvao da ga "u korak sa savremenim svijetom" zapratimo i na zvaničnom Telegram kanalu. Uz poziv je objavljena fotografija sa đečicom. To nijesu bila ona đečica koja su ispred vlade tražila školu. Doduše, i ova su uslikana, ali o tome koliko škola i đe fali, nešto ništa nijesmo čuli. Uprkos sjednicama vlade otvorenim za javnost.

Ozbiljni su za ovu priču igrači predsjednik i premijer, ali ih 'u male' ostavlja podgorički gradonačelnik Ivan Vuković. Vozi se biciklom, gradskim autobusima, pokazuje nam kako je izgledao kao mali, skuplja opale grane, radi u narodnoj kuhinji, ama nema šta ne radi.

"Promotivnom vožnjom budućom maršrutom, Glavni grad novinarima je danas predstavio "Komša", socijalni servis koji bi starijima i licima sa invaliditetom trebalo da omogući da jednostavnije stignu do institucija, zasad u centru Podgorice", glasila je vijest. O novim autobusima za gradski prevoz samo još pjesma nije napisana. "Poslije dugih godina, decenija, stanovnici Podgorice konačno će dočekati da se voze onako kako to čine ljudi u razvijenim evropskim državama", rekao je gradonačelnik Ivan Vuković.

"Komšo" se, u nastavku priče neđe zagubio. Ako uporno kopate, saznaćete da novih autobusa koji su "mali korak za svijet, a veliki za glavni grad" ima 16 i da su smanjenju gradskih gužvi doprinijeli - nikoliko.

Ozbiljan gradski prevoz je ozbiljan posao, od toga zasad nema ništa, ali je za slikanje super.

Super izgleda i vijest sa Tvitera da je potpisan ugovor o izgradnji novog postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, vrijednog 47,3 miliona eura. Kolektor se čekao oko tri decenije, biće, kažu, gotov za tri godine. Samo nam niko nije objasnio hoće li se, kad i šta raditi oko kanalizacione mreže na koju, prema ranije objavljenim podacima, nije priključen ogroman dio glavnog grada. Ovom 'dinamikom' moglo bi to trajati i trista godina. Šta je to u odnosu na vječnost?

Vlast je, po definiciji, transparentna ako većinu informacija o aktivnostima, politici, i slično, objavi u javnosti. Kada imaju relevantne informacije, ljudi će moći da donesu odluke i da uzmu učešće u rješavanju pitanja koja su u nihovom interesu. Transparentnost doprinosi društvenoj odgovornosti.

Nije teško, ali je tužno odgovoriti na pitanje - živimo li u vremenu transparentnosti ili u vremenu kad čitavo društvo počinje da liči na 'Zadrugu' ili kakav drugi rijaliti. Trojica političara koji se pominju u ovom tekstu, samo su ilustracija, većina ih radi iste stvari.

Naravno, to nije samo naša muka. I nije nimalo nova. Erih From, socijalni psiholog, u "Bjekstvu od slobode" je 1941. pisao o zbrkanom mnoštvu podataka koje ometa pojednca da samostalno misli i odlučuje.

"Reklama za vino besramno prati ili prekida vijest o bombardovanju nekog grada i o smrti više stotina ljudi. Onaj isti spiker, istim sugestivnim, umilnim i autoritativnim glasom, kojim se poslužio da bi na nas osatvio utisak o ozbiljnosti političke situacije, sada usađuje publici u glavu dobre osobine posebne vrste sapuna…"

Još u prošlom vijeku porno glumica Ćićolina bila je poslanica u italijanskom parlamentu. Bivši američki predsjednik Donald Tramp je veliki dio popularnosti stekao u svom rijaliti programu "Šegrt"; predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski dolazi iz sličnog svijeta.

Doduše, kod nas je stvar malo obrnuta: rijaliti ne služi da se stekne popularnost i uđe u politiku, već se politika pretvara u rijaliti.

Razlika nije velika, jer i ovi što stižu u politiku iz rijalitija nose ga sa sobom, ali ima nešto posebno zanimljivo u tome što su kod nas političari zamjena za estradu.

Može li se šta popraviti? Možda ne može mnogo, ali malo sigurno može. Jednostavno, ljudski mozak može da obradi određenu količinu informacija, ne sve infornacije koje se serviraju. 'Kvaka' bi bila u tome da se raspozna šta je važno, a šta nije, ali to ne funkcioniše ni u svijetu u kojem su danima važna vijest razlozi razvoda glumačkog para, a posebno ne u Crnoj Gori koja baštini vrijednost "kako mu ga reče".

Ipak, nešto je i do novinara i novinarstva. Tačno je da se do publike danas može doći na bezbroj načina, ali je tačno i da urednici i novinari odlučuju šta je od toga vijest. U njihovim je rukama jednostavno, ali moćno oružje - pitanje. Odlično je očišćeno dvoriše, ali kolike su liste čekanja za preglede u kliničkom centru?

Zašto ni nakon svemirskog koraka u gradskom prevozu ni jedan autobus ne prelazi preko Junion bridža, jednog od tri mosta u centru Podgorice, na primjer. Zašto gradski prevoz nije besplatan, kao u evropskim gradovima koji ozbiljno misle o zagađenju i gradskim gužvama? I tako dalje.

Javnost ima pravo da smatra vladu i javne službenike odgovornim za postupke koje čine i odluke koje donose. Da bi mogli da ih drže pod budnim okom, potrebne su informacije. Informacije, ne brda gluposti.

(Tekst je stav autorke)