PROTESTI DF-a

Korać: Kockanje sa sudbinom Crne Gore

Profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu i bivši potpredsjednik u Vladi Zorana Đinđića objašnjava kako se sve i odakle vodi prljava kampanja protiv ulaska Crne Gore u NATO i zašto su pojedini crnogorski mediji, umjesto sredstava informisanja, postali sredstvo brutalne političke propagande i dezinformisanja građana.

“Političkih demonstracija na prostoru bivše Jugoslavije bilo je i biće. To da opozicija organizuje demonstracije, da traži izbore i pad vlade nije ništa neuobičajno. Međutim, kod protesta Demokratskog fronta imamo i nešto što je specifično. Naime, ne događa se često da u roku od tri dana stignu čak dva oštro intonirana saopštenja zvaničnika Ruske federacije u kojima se, gotovo istim riječima kao što su one koje smo proteklih nedjelja slušali u Podgorici, poručuje ne samo da Moskva podržava demonstracije dijela crnogorske opozicije, već se i eksplicitino navodi na koji se tačno dio tih protesta njihova podrška odnosi. Naravno, riječ je o ulasku Crne Gore u NATO”, kaže professor Žarko Korać. “Takav ton ruskog saopštenja predstavlja direktno miješanje u unutaršnje stvari druge države. Po mom sudu, zvanična Podgorica na to je morala da reaguje”.

Nije reagovala.

Crnogorsko MVPEI vjerovatno nije željelo da kvari odnose s Ruskom federacijom, zato se uzdržalo… Druga specifičnost spomenutih protesta je činjenica da ih tako otvoreno podržavaju Srpska parvoslavna crkva i njen mitropolit Amfilohije koji bi, pretpostavljam, trebalo da bude vjerski poglavar svih pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori. Sećam se da smo, kao tadašnja opozicija, devedesetih godina prošloga vijeka organizovali mnogo demonstracija protiv Slobodana Miloševića, ali da nikada za to nijesmo dobili podršku ni jednog vladike SPC-a. 

Mitorpolit Amfilohije je 1997, zajedno sa studentima BU, probio policijski kordon u Kolarčevoj ulici u Beogradu.

Da, ali mitorpolit se ni tada nije pridružio političkom, već studentskom protestu. E, ovo što posljednjih dana gledamo predstavlja direktnu podršku određenoj političkoj opciji, što je, kažem, takođe veoma neobično. Ako znamo da se i SPC, baš kao i Rusija, oštro protivi namjeri Crne Gore da se priključi NATO alijansi, stvari postaju mnogo jasnije. Sve što sam naveo ozbiljno dovodi u pitanje motiv protesta Demokratskog fronta, koji tvrdi da je građane na demonstracije pozvao tražeći raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora, koji bi, uzgred, trebalo da se održe u narednih šest ili sedam mjeseci. Naravno, sasvim je legitimno da se bilo koja politička grupacija protivi priključenju Crne Gore NATO-u, ali to se onda mora otvoreno reći, a ne se kriti iza tobožnjih zahtjeva za demokratizaciju društva.

Kada je riječ o protestima Demokratskog fronta, zanimljivo je i to da su ostale opozicione stranke u odnosu na njih napravile veoma jasnu distancu. Iako šefovi pojedinih partija verbalno tvrde da podržavaju proteste, veoma je vidljivo da se i dalje drže uzdržano i da se ne priključuju protestima. U tom smislu, bilo bi ispravno reći da na djelu imamo demonstracije dijela opozicije, čiji je cilj prije svega pokušaj sprečavanja ulaska Crne Gore u NATO.

Zašto se Rusija na ovaj način oglašava, zašto se baš ni malo ne trudi da sakrije šta joj je cilj? Umjesto toga, brutalna je kao i 1948, u doba kada je Titu i Jugoslaviji bila upućena Rezolucija Informbiroa.

Moskva uočava da dio građana Crne Gore ima ili dilemu oko ulaska u NATO ili su joj direktni protivnici; zato i koristi priliku da crnogorskom državnom rukovodstvu pošalje jasnu poruku da će biti srušeno na ulici u slučaju da zemlju nastavi da vodi u tom smjeru. Otuda ona sarkastična izjava zamjenika predsjednika Komiteta Državne dume o tome da se Crna Gora “malo zanijela” idejom o EU u NATO. Sve u svemu, jezik tih poruka jezik je ultimatuma; i to sa sve preciznim rokovima, otvorenim prijetnjama koje bi trebalo da ukažu na to da oni koji ih izriču iza sebe imaju većinsku Crnu Goru. Međutim, ovdje ne samo da nije riječ o većini, nego, ponavljam, ne možemo čak govoriti ni o cijeloj opoziciji. Postavlja se pitanje - šta predsjednicima stranaka koje čine Demokartski front daje snagu da sa ovakvom apodiktičnošću traže ostavku premijera Mila Đukanovića i raspisivanje izbora…

Šta im daje snagu?

Očigledna podrška iz inostranstva. Koju, doduše, većina onih koji demonstriraju na prostoru bivše Jugoslavije uvijek i očekuje. S tom razlikom što, ako je i dobiju, ta podrška po pravilu nikada nije ovako gruba, direktna i brutalna. U tom smislu, moglo bi se reći da ruska spoljna politika, upravo preko svog MIP-a, ambasade u Podgorici i svojih “igrača” u Crnoj Gori šalje ultimativne zahtjeve premijeru Crne Gore Milu Đukanoviću. Inače izabranom na demokratskim izborima 2012. Šta je razlog svemu ovome? Jedan jedini: sprečavanje evroatlanskih integracija Crna Gore! Jasno je, dakle, da Moskva ne želi da se odrekne svog kapaciteta za miješanje u unutrašnje odnose Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije, zato što procjenjuje da za tako nešto ima istorijskih, kulturnih i religijskih osnova. Drugim riječima, podršku koju užva u dijelu ovih bivših jugoslovenskih republika Kremlj pokušava da kapitalizuje isključivo za svoje spoljnopolitičke ciljeve. Inače, Rusiju suštinski i nije mnogo za briga za ovaj dio Balkana, izuzuev u smislu održavanja geostrateške ravnoteže sa NATO paktom i SAD. U tom smislu, sve navedene države Moskva doživljava kao svoju monetu za potkusurivanje sa NATO.

Predsjednik Nove srpske demokratije Andrija Mandić poslao je pismo ambasadorima NATO u kome je rekao da bi slanje pozivnice Podgorici za članstvo u toj vojnoj alijansi dovelo do novih podjela, ali i da je za takvu odluku neophodan referendum. Je li?

Nije. Neke postkomunističke zemlje su imale tu vrstu izjašnjavanje, neke nijesu. Uostalom, to je odluka koju donosi svaka zemlja za sebe. Inače, Mandićevo pismo zanimljivo je prije svega u smislu tona uvijene prijetnje zemljama NATO-a, kojima se poručuje da odustanu od namjere da Crnu Goru prime u svoj vojni savez. Ono na čemu crnogorska opozicija uporno insistira – govorim o korupciji, lošoj privatizaciji, kriminalu i slično – odjednom je otišlo u drugi plan i sada Demokratski front govori isključivo o NATO paktu. Gospodin Mandić je, u tom smislu, očito najviše skoncentrisan na platformu na kojoj ima rusku podršku. Zato su i njegove poruke ultimativne, što je takođe veoma neuobičajno za političare. Tim prije što je riječ o predsjedniku male opozicione stranke. Srbija je, recimo, 1914. dobila ultimatum od velike sile kakva je bila Austrougarska, ne od nekoga… U svakom slučaju, jasno je da ultimatum podrazumijeva poruku: učinićete ovo što sam predložio ili… Ili– šta?! Šta ćete uraditi ako se ne ispune vaši zahtjevi?! Nekome kao da je stalo da pokaže kako se u Crnoj Gori trenuno vodi nekakva bitka na život i smrt i da ovo nijesu obične demonstracije. Iako je, suštinski gledano, stvar potpuno drugačija od ovoga što Andrija Manić piše u pismu ambasadorima NATO: neće, dakle, eventualni poziv Crnoj Gori za članstvo u NATO izazvati podjele, nego je namjera da se na osnovu različitih mišljenja o konkretnoj temi u zemlji proizvede haos. Možda i nešto gore.

Hoće li se u tome uspjeti, šta mislite?

Da ste mi to pitanje postavili prije davdeset i pet godine, rekao bih da ne može. Međutim, razbijanje bivše Jugoslavije pokazalo nam je, nažalost, koliko je Balkan lako dovesti do krvoprolića. Veoma malo neodgovornih ljudi potrebno je da bi se napravio ozbiljan haos. Nadam se da najveći dio crnogorske opozicije, uprkos pojedinim prilično radikalnim istupima, tako nešto ne želi. U medijima i na sajtovima pratim šta ti ljudi govore, kakve poruke šalju i mogu da kažem da je prilično vidljivo da i među njima ima dosta razlike.

Uspijeva vam da nešto saznate iz medija koji su, nažalost, postali sredstva dezinformisanja?

Polazi nekako. Primjećujem da crnogorski mediji danas prozivaju pojedine opozicione političare, pokušavajući da ih isprovociraju kontinuiranim sumnjama u to da li su prisustvovali demonstracijama Demokratskog fronta ili nijesu. Istovremeno, ti mediji se trude da naprave svojevrstan radikalni antiđukanovićevski jedinstveni front…

I to je uloga medija, da pravi radikalne političke frontove?!...“Ako ovako nastave, podgoričke Vijesti će preteći i beogradsku Politiku ekspres iz devedesetih godina prošlog stoljeća”, napisao je juče na svom FB profilu novinar Senad Pećanin.

Senad Pećanin odličan je i veoma iskusan novinar koji jako dobro poznaje region… Nije sporno da demokratije nema i da je ne može biti bez opozicije i bez slobodnih medija. Ono što jeste problematično je da se opozicione novine koje ste naveli ni na koji način ne bave informisanjem, da su postale politički bilten koji najviše podsjeća na patijske biltene koje su u vrijeme komunizma izdavali politbiri komunističkih partija. Mladi radnik, Mladi borac i slično. Te novine danas su u otvorenoj političkoj borbi. Kada vi, na primjer, na svom sajtu prenesete informaciju da je premijer Milo Đukanović pobjegao iz zemlje, vi naravno citirate izjavu jednog političara. Međutim, dužnost novinara bi, prije nego što tu vijest plasira na takav način, bila da najprije provjeri informaciju koju je prethodno čuo. Tim prije što je ona više nego lako provjerljiva. Način na koji je objavljena vijest o navodnom bjekstvu premijera Đukanovića iz zemlje pokazuje nedostatak bilo kakve želje i namjere za ozbljnim i objektivnim informisanjem koje je, nažalost, kada je riječ o spomenutom mediju, odavno ustupilo mjesto očajničkoj, političkoj borbi. Te su novine puko glasilo jedne političke opcije, koju sada svojim djelanjem pokušavaju da dovedu na vlast. Što svakako nije posao ni medija ni novinara. Sve u svemu, jasno je da se ovdje ne može govoriti o profesionalnim novinama, već o političkom tabloidu koga, upravo zbog karaktera njihovih kratkih, senzacionalističkih i po pravilu netačnih vijesti, danas tako zdušno prenose beogradski nacionalistički nastrojeni mediji, sajtovi i tabloidi kojima služe kao glavni izvor informacija.

Čemu je trebala da posluži laž da je premijer Đukanović napustio zemlju?

Cilj je bio da se poruči da je nastupilo bezvlašće i da je na okupljenim građanima da zauzmu pojedine institucije i preuzmu vlast. Riječ je, dakle, o veoma svjesnoj i smišljenoj poruci onim najradikalnijim demonstrantima, što je veoma opasno ne samo za sve građane Crne Gore, nego potencijalno i za region. Pritom, sasvim sam siguran da onaj ko je to rekao veoma dobro znao da to što izgovara nije istina i da igranje takvih igara predstavlja igranje sa stabilnošču. Suviše je krupan ulog da bi se bilo ko, pa i Andrija Mandić, kockao sa sudbinom Crne Gore na tako neodgovoran način.

Tamara Nikčević