Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Подешавaња

Умањи / Увећај

Изаберите тему

Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Region

[ Pobjeda ]

06. 06. 2020. 11:01   >>  11:00 13

BALKANSKA RASKRŠĆA

Vučić i Irinej: Žal za Miloševićevim dobom

Simfonija crkve i države u D molu koje su izvele predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i patrijarh SPC Irinej nije zvučala baš najbolje. Kakofonija nije nastala na liniji država-crkva, tu ništa ne škripi, savez je čvršći nego ikad; tu vlada apsolutno jednoglasje. Prije će biti da je nastup iskusnog dueta djelovao promašeno, jer je muzički komad koji su izveli komponovan za mnogo više izvođača. Da bi bili zaista ubjedljivi neophodna im je ozbiljnija muzička podrška, svašta je na sceni nedostajalo. Za početak - ratne trube, četni dobošari, vojni i paravojni orkestar, navodi Tomislav Marković u autorskom tekstu za Pobjedu.

Autor: Tomislav Marković

Refreni koje su izgovorili svetovni i duhovni poglavar Srbije bili su skoro bez greške, vokalni interpretatori su dobro zapamtili tekst. Kako i ne bi, svi ga već znamo naizust, slušamo ga više od tri decenije, probiše nam uši propagandni mediji, nacionalno onesvešćeni intelektualci, dvorski pisci i pjesnici, nacionalni radnici svih fela, politički udarnici, viđeniji ratni zločinci, vikend-četnici i ratni profiteri. Sve smo to već hiljadu puta čuli: Srbi su ugroženi uvijek i svuda, svi nas mrze, Srbe žele da protjeraju i asimiluju, Crnogorci ne postoje (kao što ne postoji ni Bošnjaci i Hrvati, prvi su poturčeni, a drugi pokatoličeni Srbi, piše lijepo u srednjoškolskom udžbeniku istorije), naše komšije stalno izmišljaju neke nacije umjesto da lijepo priznaju da su Srbi, zli susjedi žele da nam otmu ono što je naše, a sve je naše dok se ne dokaže suprotno, a čak i ako se dokaže – mi to necemo priznati.

Kad Vučić glumi Miloševića

I pored, uglavnom korektno, izgovorenog teksta, nastup je djelovao jadno, mlitavo i neubjedljivo. Provuklo se i par malih propusta, jer sufler nije reagovao na vrijeme: patrijarh Irinej proglasio je Mila Đukanovica predsjednikom Srbije, a savjetnica za medije najavila je Vučića kao predsjednika Republike Srpske. Razumljivo je to, pogubi se čovjek među tolikim srpskim teritorijama, pa ne zna više ni gdje ni ko vlada. Nije ni Vučiću lako. Umije da bude nezgodno kad glumiš Slobodana Miloševića od prije 30 godina, a nemaš iza sebe jednu od najvećih vojnih sila u Evropi; nemaš ni Ratka Mladića na čelu ubilačke armade, od Arkana i paravojnih formacija ni traga ni glasa, a sa mastermajnda genocida Radovana Karadžića spao si na četnickog vojvodu Andriju Mandića.

Da situacija bude još gora, ispred sebe nemaš nenaoružane civile, goloruk narod, nemoćne žene, djecu i starce koje možeš da trpaš u logore, hladnjaće i masovne grobnice, po ličnom izboru, ili prosto da ih postreljaš na licu mjesta, zapališ u kući, deportuješ vojnim kamionima u željenom pravcu. Umjesto nejači i lakih žrtava, ispred sebe imaš državu koja je članica NATO pakta. A posljednji put kad si ratovao protiv najmoćnijeg vojnog saveza u istoriji, toliko si ubjedljivo pobijedio da od tog trijumfa još nisi stigao da se oporaviš. Ništa od stare, oprobane odbrane ugroženog srpskog naroda tenkovima, haubicama, snajperima, konc-logorima, opsadama gradova, uništavanjem čitavih sela, rušenjem bogomolja, masovnom pljačkom i sličnim miroljubivim sredstvima.

Sve što je Vučiću ostalo je infrastruktura SPC u Crnoj Gori, šačica političkih lidera pogubljenih u vremenu i prostoru, i moćna medijska mašinerija koja u desetinama hiljada tekstova i televizijskih priloga papagajski ponavlja mantru kako Crna Gora vodi politiku ustaškog poglavnika, kako su to sve goli satanisti i – kako reče Amfilohije, mitropolit religije ljubavi – „komunistička i Đilasova kopilad“... I tako u nedogled, sve dok sto hiljada puta ponovljena laž ne postane post-istina. Nije ni to za zanemarivanje, i s tom šakom jada može se napraviti ozbiljna šteta, ali daleko je to od Miloševićevih resursa kojima je uspio da zapali Balkan i uništi sve što mu je palo pod ruku. 

Škrgutanje zubima

Otuda nacionalisticka simfonija koju izvodi crkveno-svjetovni duet ponajviše podsjeća na nemoćno škrgutanje zubima. Pri tom, patrijarh nemušto izvodi svoju ubogu ariju i neprestano gusla na istoj žici kako su Crnogorci isto što i Šumadinci ili Vojvođani. I ovog puta je zasvirao istu pjesmu: „Mi priznajemo ljude koji se deklarišu i kao Crnogorci, ali su većina od njih, kažu – ja sam Srbin, a potom Crnogorac”. Kaže još Irinej: „Stvara se sada jedno mišljenje, jedna nacija nova, crnogorska, koja treba da istisne sve ono što se zove i imenuje srpsko”. Patrijarh čak ne uspijeva ni da razvije svoju rasističku tezu, već neprestano ponavlja jedno te isto, toliki mu je intelektualni domet.

Ono što patrijarh pokušava da kaže razvio je u Vučelićevim „Večernjim novostima“ Aleksandar Raković, istoričar za specijalne velikosrpske operacije: „Takozvana crnogorska nacija je političko-socijalni konstrukt, pa se u tom smislu može proučavati, kroz multidisciplinaran pristup, i iz aspekata istoriografije. (...) Dakle, ne priznajem autenticnost crnogorske nacije, jer sam siguran da ona nema nikakav sadržaj. Smatram je anomalijom. Ne postoji kolektivitet, osim neopipljiv i maglovit, koji je vežan sponama projektovanog identiteta”.

Životinje ne znaju nacije

Istoričar bi morao da zna da je svaka nacija konstrukt, baš kao i sve drugo što je čovjek stvorio. Ne postoje prirodne nacije, baš kao što ne postoji prirodni točak, kompjuter, ustav, roman, fotografija, stolica, ideja, država ili psihoanaliza. Čitav ljudski svijet je vještačka tvorevina, plod ljudskog uma, uključujući i samog čovjeka, ništa tu nije autentično. Za razliku od ostatka prirodnog svijeta, mi smo sami sebe izmislili. Životinje i biljke ne znaju za nacije, niti za robnu razmjenu, političke partije, slikarstvo, gastronomiju, pismo, rečnike, filozofiju, mikrobiologiju ili ljudska prava. To bi jednom naučnom radniku moralo da bude jasno, ako već nije predsjedniku države i poglavaru crkve. Budući da je svaki identitet, pa i nacionalni, konstrukcija – nije svejedno koji su elementi ušli u tu građevinu, a koji su odbačeni.

Ovde nije problem konstrukcija crnogorske nacije, već srpske, u šta smo mogli da se uvjerimo tokom krvavih devedesetih. Kad malo bolje pogledamo šta su konstruktori srpskog nacionalnog identiteta proglasili za njegov, što reče Raković, “sadržaj”, lako ćemo vidjeti u čemu je problem. Prema narativu očeva nacije, od silnih akademika i rodoljubnih intelektualaca do Vučića i Irineja – u temelju srpskog nacionalnog identiteta nalazi se pravoslavlje. I to pravoslavlje određenog tipa – svetosavlje koje izjednačava naciju i vjeru. Što znaci: ko hoće da bude Srbin ne može da bude pravoslavan, na primjer, na način velikog ruskog religijskog filozofa Nikolaja Berđajeva; još manje može da bude pravoslavan na način apostola Pavla koji veli da u Hristu više nema Jevrejina ni Grka… A ne daj Bože da Srbin bude budista, taoista, musliman, ateista ili agnostik, to je prosto nezamislivo.

Totalitarni nacionalni identitet

U konstrukt srpskog nacionalnog identiteta ušli su i brojni slični ideološki elementi: četništvo, šovinizam, mržnja prema različitosti, negiranje pluralizma, konzervativizam, kolektivizam, osjećaj nadmoćnosti u odnosu na druge balkanske narode i žudnja za teritorijalnim proširenjem. Iz tako napravljenog identiteta izbrisane su sve najvrijednije tradicije srpskog naroda: antifašizam, socijaldemokratija, ljevičarska borba za potlačene i obespravljene, građanski liberalizam, socijalističke politike emancipacije i modernizacije.

U tom zlehudom identitetu ima mjesta samo za Dražu Mihailovića, Milana Nedića, Ratka Mladića, Radovana Karadžića i slične zlikovce, a izbrisani su svi oni koji činili velika djela: Dimitrije Tucović, Triša Kaclerović, Oskar Davičo, Aleksandar Vučo, Koča Popović, Jelena Ćetković… Kad tako postaviš identitetski narativ, onda su Dobrica Ćosić i Matija Bećković intelektualne veličine, a Radomir Konstantinović i Bogdan Bogdanović izdajnici nacije. Jasno je da ovako oblikovan nacionalni identitet ima izrazito totalitarni karakter, on jednostavno ne priznaje pluralitet nacionalnih tradicija, niti ličnu slobodu pojedinca.

Dakle, ne priznaje temeljne činjenice ljudske realnosti. Otuda i konflikti sa bukvalno svim susjedima, a često i sa čelim svijetom. Kako da budeš u dobrim odnosima sa drugima kad nisi u stanju da živiš u miru ni sa samim sobom? Što reče mudri Bogdan Bogdanović: “Braća Srbi, tražite nove učitelje”. I drugačiji nacionalni identitet, kad vam je već toliko do njega stalo.

Пратите нас на

Коментари13

Остави коментар

Остави коментар

Правила коментарисања садржаја Портала РТЦГВише
Поштујући начело демократичности, као и право грађана да слободно и критички износе мишљење о појавама, процесима, догађајима и личностима, у циљу развијања културе јавног дијалога, на Порталу нијесу дозвољени коментари који вријеђају достојанство личности или садрже пријетње, говор мржње, непровјерене оптужбе, као и расистичке поруке. Нијесу дозвољени ни коментари којима се нарушава национална, вјерска и родна равноправност или подстиче мржња према ЛГБТ популацији. Неће бити објављени ни коментари писани великим словима и обимни "copy/paste" садрзаји књига и публикација.Задржавамо право краћења коментара. Мање

Да бисте коментарисали вијести под вашим именом

Улогујте се

Најновије

Најчитаније