KOMENTAR "JUTARNJEG"

Je li BiH spremna za treći, hrvatski entitet?

U prvim danima nasilnih protesta u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Bihaću i Mostaru hrvatski internet portali krajnje lijevog usmjerenja su naprosto vrvjeli člancima podrške socijalnom buntu u Bosni i Hercegovini.

Stvarao se, kako piše Janko Bekić iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose, utisak da je poruka koju svjetski poznati rege-ska-pank bend iz Zenice Dubioza kolektiv zadnjih šest godina sa svojih albuma šalje domaćoj i stranoj javnosti napokon dospio do građana BiH i da je u susjednoj državi na djelu stvaranje nekog sasvim novog postnacionalnog bosanskog identiteta, koji će ujediniti pripadnike sva tri konstitutivna naroda i okrenuti ih protiv njihovih stvarnih neprijatelja - političke elite stasale na Dejtonskom ugovoru.

No, kao što je sastav Dubioze kolektiv dominantno bošnjački, tako su se i pro[lonedjeljni protesti odvijali isključivo u dominantno bošnjačkim gradovima i kantonima (u podijeljenom Mostaru u njima su učestvovali gotovo isključivo Bošnjaci iz istočnog dijela grada), dok su srpski entitet i hrvatski krajevi Federacije BiH uglavnom ostajali nijemi promatrači zbivanja.

Razlog tome je neizbježna politička konotacija narodnog ustanka koji je zaista primarno socijalnog karaktera, ali koji dugoročno neminovno poprima i nacionalnu dimenziju. Naime, protestanti su (sasvim ispravno) kao glavnog krivca hronične ekonomske depresije i društvene apatije u BiH detektovali i razotkrili glomazni administrativni aparat koji, uz to što je prožet etničkim nepotizmom i korupcijom, guta ogromne količine vremena i novca čak i onda kad funkcioniše prema pravilnicima i zakonima.

On je takav, jer mu je glavni zadatak (ili smisao postojanja) zadovoljiti apetite za političkim predstavništvom sva tri demosa u BiH, a ne funkcionisati kao racionalno upravno tijelo. Samim tim, pozivi protestanata za “ukidanje(m) kantona i entiteta, s ciljem smanjenja javne potrošnje”, kako stoji u manifestu grupa građana Udar i Revolt, ne mogu imati pozitivnog odjeka u Republici Srpskoj, ni u većinski hrvatskim županijama Federacije.

Upravo suprotno, takvi naglasci Srbe i Hrvate mogu samo približiti njihovim političkim elitama i dodatno produbiti nacionalni jaz između “običnih ljudi” u BiH.

Naime, ukidanje kantona i entiteta - koliko god bilo korisno u smislu racionalizacije državne uprave - može biti isključivo u nacionalnom interesu Bošnjaka, koji predstavljaju relativnu većinu u državi i kontrolišu glavni grad, Sarajevo. Zbog toga poruke i slogani koji proteklih dana dopiru iz megafona i s nasprejanih fasada - “Dolje nacionalizam!” ili “Jedinstvena Bosna!” - nipošto nisu lišeni nacionalnog sadržaja, ili čak antinacionalistički, kako naivno vjeruju ili žele vjerovati predstavnici marksističke ljevice u Hrvatskoj i “regiji”, nego su izraz onoga što se u političkoj nauci naziva građanskim nacionalizmom.

Taj oblik nacionalizma pretenduje da bude nadetnički, odnosno da predstavlja ukupnost građana neke države ostavljajući etničke, religiozne i sve ostale partikularizme u privatnoj sferi. U stvarnosti, kako potvrđuju društveni znanstvenici svjetskog glasa Entoni Smit i Dominik Šnaper, inače i sama francuska građanska nacionalistkinja, svaka, pa i najgrađanskija nacija u sebi sadrži etničko jezgro koja zadaje ton čitavom društvu.

Potpuno je izvjesno da bi etnička jezgra građanske bosanskohercegovačke nacije bili Bošnjaci-Muslimani, što je za Srbe i Hrvate, dakako, apsolutno neprihvatljivo.

Dubinske reforme njenog ustavnog uređenja pod hitno su potrebne ako se želi izbjeći ukrajinski scenario (koji u sebi takođe objedinjuje socijalnu i nacionalnu komponentu). Pritom je evidentno da su unitaristička rješenja kakva u svom manifestu “Nova Bosna i Hercegovina” zastupaju grupe demonstranata potpuno neprihvatljiva za Srbe i Hrvate i da se promjene moraju tražiti u smjeru istinske federacije ne samo konstitutivnih naroda, nego i njihovih konstitutivnih teritorijalnih jedinica.