Sabrija Vulić

Anja Zagorac: Ne odustajem od svojih ideja

Anja Zagorac je ime koje sve češće odzvanja crnogorskom muzičkom scenom, donoseći svježinu, emociju i autentičnost. Kao kantautorka i pjevačica, Anja ne samo da piše i izvodi svoje pjesme, već kroz njih gradi mostove između ličnog i univerzalnog, između tradicije i savremenosti. Njena muzika odiše iskrenošću, a stihovi često nose snagu tišine, nježnosti i unutrašnjih borbi. Anja crpi inspiraciju iz pejzaža, ljudi i priča koje je oblikuju. Njeni nastupi su intimni susreti sa publikom, gdje svaka nota ima značenje, a svaka riječ ostavlja trag. Razgovaramo sa njom o njenom stvaralaštvu, izazovima na muzičkom putu, ali i o tome kako vidi ulogu umjetnosti u današnjem društvu. Upoznajte Anju Zagorac – glas koji ne traži pažnju, već je zaslužuje.

Tvoj novi mini-album “Vagabund” kombinuje tradiciju i savremeni zvuk. Kako si pronašla balans između ta dva svijeta?

Spojili smo na tom EP-u na prvi pogled nespojivo. Imamo dvije pjesme u modernom ruhu, skoro bez uživo odsviranih instrumenata. S druge strane obrada tradicionala “Pođosmo li, pođosmo”, sadrži snažne gitarske dionice koje potpisuje gitarista Enes Zejnilović. Za razliku od “Vagabunda” i “Maske padaju”, na ovom snimku su takođe učestvovali bubnjar Ivan Ivanović i gitarista Mihailo Šaranović. Rado sam prihvatila izazov da se oprobam u drugačijem žanru, ali zadržali smo balans sa rok zvukom na trećoj pjesmi sa EP-a.

Koji su te muzički pravci najviše oblikovali kao kantautorku?

Moj prvi dodir sa muzikom su bile kasete Bajage, Crvene jabuke i Zdravka Čolića. Vjerujem da prve muzičke uspomene neminovno ostavljaju trag. Kao mlada tinejdžerka sam najviše voljela da sviram Bitlse i Abbu. Kasnije sam za sebe otkrila latino-američki pop/rok. U to vrijeme je napr. Šakira važila za mladu perspektivnu kantautorku čije španske pjesme sam znala napamet i čak kačila moje verzije na Youtube gdje dan-danas na račun toga stižu pregledi sa udaljenih destinacija. Zbog velike ljubavi prema španskom jeziku me je i kolumbijanac Juanes takođe inspirisao kao gitarista i kantautor.

Tvoj debi album “Pitam dal’ si tu” izašao je 2019.Što se promijenilo u tvom stvaralaštvu od tada?

Došlo je do sazrijevanja, a to je prirodan proces, posebno kada dugo radiš na sebi. Mnogo sam čitala, istraživala, vježbala, pokušavala da razvijam neke nove vještine. Iako sam i tada bila uključena u sve faze nastanka pjesama, sada sam imala mnogo više “kontrole” nad procesima. Mnogo detaljnije sam se posvetila i tekstovima. Vjerovatno su stvari konačno došle na svoje i osjećala sam veću slobodu da se izrazim riječima.

Nakon duže pauze, vratila si se sa singlovima poput “Zovem te” i “Vagabund”. Šta te je inspirisalo za povratak?

Ja sam tokom pauze radila na demo snimcima i pokušavala da okupim bend. Presudna je bila želja da ne odustanem od svih tih ideja koja sam imala, jer je snaga volje ovaj put bila jača od mog nedostatka samopouzdanja. Postoji i taj strah od neuspjeha koji zaustavlja čovjeka nekad i na pola puta. Zato moraš pronaći vjeru u sebe. Inspiracija je uvijek bila i ostala velika ljubav prema muzici.

Kako izgleda tvoj kreativni proces – od ideje do gotove pjesme?

Uzmem gitaru, ili sjednem za klavijaturu, pa isprobavam melodije i harmonije koje mi se vrte po glavi. Ideje koje dođu spontano snimam odmah telefonom. Što se tiče tekstova, pišem isključivo rukom, najčešće olovkom, jer me podsjeća na neka stara “analogna” vremena. Mi smo danas svakako privilegovani, jer imamo naprednu tehnologiju na raspolaganju. Kad finalizujem muziku i tekst, snimim u kućnom studiju demo koji proslijeđujem saradnicima. Sa Stefanom Pantovićem to ide intuitivno zbog dugogodišnje saradnje. Ali moram reći da smo poslije “Zovem te”, Bojan Dobrilović i ja pronašli zajednički stil i pristup radu, tako da je 6 pjesama za EP “Sjećanja” u Nikšiću producirano relativno brzo.

U spotu za “Zovem te” sarađivala si sa rediteljem Mladenom Ivanovićem. Kako je izgledala ta saradnja?

Tokom prvog susreta je Mladen odmah shvatio koliko mi znači pjesma „Zovem te“ u svakom smislu. Zbog toga sam se potpuno oslonila na njega i njegovu zamisao da spot bude posvećen istovremeno meni kao izvođaču, ali i abstraktnim pojmovima poput borbe svjetlosti i tame, dobra i zla. Pogotovo me je oduševilo to što je pronašao i vizuelno uklopio malu glumicu Anđelu, po kojoj svi pamte taj spot i pjesmu. Kao reditelj i scenarista je ubacio mnoge reference koje se možda i ne primjete na prvi pogled. Taj video singl je prošle godine pokrenuo cijelu ovu moju priču, bez ikakve sumnje.

Koliko ti je važno da vizuelni identitet prati muziku koju stvaraš?

Veoma je važno, ali ja sam zaista u tom smislu ograničenih mogućnosti, jer video produkcija traži velika ulaganja. Sve što zamislim kad pogledam video spotove svjetskih ili nekih regionalnih zvijezda, meni je praktično nedostižno. Ali uspijevam da pronađem talentovane ljude u Crnoj Gori koji su zainteresovani za tu vrstu saradnje i pružam njima mogućnost da sprovode svoje kreativne ideje u djelo.

Koja pjesma sa novog albuma ti je najličnija i zašto?

Teško mi je odabrati, ali vjerovatno pjesma „Kad ostaneš sam“ nosi u sebi najjače emocije koje sam ikad ispoljila kao pjevač i autor. Nije lako prenijeti dio intimnih osjećanja na taj način kroz pjesmu, a pritom se odlučiti da to objaviš. Nisam pjesmu još uvijek izvela uživo, i mislim da će to biti izazovna stvar za mene.

Da li planiraš nastupe uživo i turneju povodom novog albuma?

Do sada sam sa novim bendom imala 7-8 nastupa uživo, što je solidno za početak. Najefikasniji način da dođem do povratne informacije o svom radu jesu upravo redovni nastupi pred publikom. Turneja bi bila idealna stvar, ali za sada nemam konkretne planove. Voljela bih da prvo obiđem Crnu Goru, pa tek onda da idem dalje! Nadam se da će biti prilike u budućnosti. Biću optimista, iako se stalno vrtimo u krug. Još uvijek nam je nerazvijena muzička industrija, jer i ja kao brojne kolege funkcionišemo u „nezavisnom“ režimu bez menadžmenta, izdavača i klasičnih turneja.

Kako vidiš ulogu žena u muzičkoj industriji Crne Gore danas?

Ženski vokali dominiraju na našoj muzičkoj sceni! Među koleginicama imam već mnogo prijateljica, što je potvrda da nema mjesta ljubomori koja se, posebno ženama, često spočitava. Generalno nam je teže, jer smo uglavnom pjevačice, a to je ipak najzahtjevniji dio ovog posla. Kao autorka sam na početku takođe morala da se izborim sa predrasudama, ali danas osjećam da me kolege uvažavaju. Crna Gora ima toliko izvanrednih ženskih vokala, što se pokazalo i na festivalu “Montesong” gdje se pjevalo uživo. Međutim, i festival „Biser Jadrana“ je pokazao da imamo nove talentovane pjevačice i pjesme koje su kvalitetne i zaslužuju da se čuju. Meni je i dalje nejasno zašto domaći repertoar nije dominantno zastupljen u svim crnogorskim medijima. U susjednim zemljama ne postoji taj problem, dok Slovenija, ako ne griješim, i dalje ima kvotu za javni servis.

Šta ti je najvažnije da preneseš publici kroz svoje tekstove?

Sa najnovijim pjesmama želim da prenesem ideju da kroz prihvatanje sopstvene ranjivosti i ispoljavanja različitih emocija na kraju može doći do iscjeljenja. Meni je to ovaj put pomoglo da tugu pretvorim u pjesmu i tako pokušam prevazići teške trenutke. Sa pjesmom „Orevuar“ sam htjela da poručim da se ne treba plašiti novog početka kada -metaforički- glavom udaraš o zid. Znam da je to lakše reći nego učiniti, ali isplati se!

Kako se nosiš sa kreativnim blokadama i periodima "tišine"?

Najviše volim da šetam Goricom ili od centra Podgorice, pa preko Morače. Mene čempresi, borovi i rijeke smiruju i inspirišu. Pričala sam i prije o tome da je Podgorica na svoj način lijep grad koji nadahnjuje umjetnike, ali uviđam neke tendencije koje mogu narušiti sklad čovjeka i prirode. Za prevazilaženje blokada u pisanju uzmem knjigu koja je inspirativna, čitam poeziju ili odgledam neki dokumentarni film. Stimulišem mozak da radi na nekoj drugoj talasnoj dužini kako bih se onda opet vratila u svoj svijet.

Da li imaš uzore među regionalnim ili svjetskim muzičarima ?

Ja sviram gitaru i uvijek sam se ugledala na žene koje sviraju, pjevaju i komponuju. Mnogo volim Šeril Krou, ali i gitaristkinje poput Džoni Mičel, Džoan Džet i Nensi Vilson. Otkad živim u Crnoj Gori, fokus mi je na istraživanju domaće i regionalne muzičke scene. Volim pjevačice, autorke i svestrane umjetnice kao što je bila napr. Slađana Milošević. Ali uzori su mi i veliki kantautori i muzičari koji su upravo iz Crne Gore krenuli u osvajanje cijelog regiona.

Šta publika može da očekuje od tebe u narednih godinu dana – nove projekte, saradnje, eksperimente?

Ja se nikad ne zaustavljam! Velika mi je želja da nastupam što više uživo, pogotovo u uslovima koji su pogodni za performans sa bendom, jer tada se mogu pokazati u najboljem svjetlu. Nadam se da ću uskoro objaviti i prvi singl sa novim bendom, jer već radimo na tome, i biće naravno u „rok“ fazonu. Imam doduše opet neke ideje za pjesme koje „odskaču“ od uobičajenog zvuka i vidjeću tokom naredne godine hoću li uspjeti da samu sebe iznenadim i pretvorim ideje u snimke! O novom duetu sanjam povremeno, pričala sam s jednom mladom koleginicom o tome, ali dok ne uđemo u studio, ništa se ne broji!