[ PR Centar ]

Premalo mogućnosti za primjenu alternativnih mjera

Alternativne mjere značajno olakšavaju rad sudova i tužilaštava, ali se u praksi često ne primjenjuju zbog nedovoljnog broja sudija, tužilaca, administrativnog osoblja, kao i ograničenih kapaciteta policije za njihovu realizaciju. To stvara pogrešan utisak u javnosti da se pritvor često izriče, iako je suštinski problem nedostatak uslova za primjenu alternativnih mjera.

To je poručeno tokom drugog panela „Pritvor u Crnoj Gori: kako pronaći ravnotežu između prava pojedinca i interesa društva" u okviru godišnje konferencije „Nezavisno i profesionalno pravosuđe – ključni preduslov za EU integracije“, koju je organizovao Centar za monitoring i istraživanje (CeMI).

Sudija Osnovnog suda u Podgorici, Borko Lončar, kazao je da se sudije tog suda svakodnevno suočavaju sa složenim pitanjima vezanim za određivanje i produženje pritvora, kao i da nastoje u potpunosti primjenjivati međunarodne standarde i praksu Evropskog suda za ljudska prava.

"U Osnovnom sudu u Podgorici postupamo kao sudije za istragu i trudimo se da detaljno analiziramo svaki predmet. Posebnu pažnju posvećujemo postojanju osnovane sumnje i procesno-pravnim osnovima koje predlaže tužilaštvo“, naveo je Lončar.

On je istakao da se pritvor u javnosti često pogrešno razumije i da se zaboravlja njegova osnovna svrha – obezbjeđenje prisustva okrivljenog i nesmetano vođenje postupka.

"Ako se ta svrha može ostvariti blažom mjerom, poput mjere nadzora, jemstva ili običnog poziva, pritvor treba izbjegavati“, istakao je Lončar.

Ukazao je da se u podgoričkom Osnovnom sudu u velikoj mjeri primjenjuju mjere nadzora koje predlaže tužilaštvo poput oduzimanja pasoša, zabrane napuštanja stana ili prilaska oštećenima, a naročito u predmetima nasilja u porodici.

"Mjere se kontrolišu svaka dva mjeseca. Ako lice nije dostupno, sud može reagovati određivanjem pritvora i raspisivanjem potjernice“, objasnio je Lončar.

Naglasio je da je izvršavanje mjera nadzora u nadležnosti policije, ali da sud ima mogućnost da prati njihovo poštovanje i reaguje u slučaju kršenja.

"Zakonom je jasno propisan redosljed obezbjeđenja prisustva okrivljenog: najprije poziv, zatim naredba za prinudno dovođenje, mjere nadzora, pa tek onda pritvor. Nažalost, u praksi se ponekad dešava da se pritvor predlaže bez prethodnog iscrpljivanja ovih zakonskih koraka“, naveo je Lončar.

Sudija Višeg suda u Podgorici, Igor Đuričković, ocijenio je da CeMI-jev izvještaj o monitoringu suđenja u dijelu koji se odnosi na pritvor i druge mjere obezbjeđenja prisustva okrivljenog na glavnom pretresu sačinjen objektivno i korektno, ali i da je dosta oštar u odnosu na postupanje sudova u tim predmetima.

"Svi smo svjesni činjenice, jasno naglašene i u izvještaju, da pred crnogorskim sudovima nikada nije bilo više pritvorskih predmeta. Međutim, moramo istaći i da nikada nije bilo više krivičnih djela ove težine i društvene opasnosti“, kazao je Đuričković, navodeći da se radi o djelima poput nasilja u porodici, organizovanog kriminala, ubistava i teških ubistava.

On je istakao da takva krivična djela po svojoj prirodi nose pritvor kao najtežu mjeru obezbjeđenja prisustva okrivljenog.

Govoreći o kvalitetu odluka o pritvoru, Đuričković je rekao da nije svaka odluka koja je nedovoljno obrazložena istovremeno i pogrešna.

"To što odluka nekada nije na valjan način obrazložena ne znači da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za pritvor, niti da okrivljeni ne treba da bude u pritvoru“, rekao je Đuričković, dodajući da se u drugostepenom postupku sudije trude da kroz ukidajuće odluke daju jasne upute prvostepenim sudovima.

Prema njegovim riječima, odluke o pritvoru su najviše podložne kontroli u crnogorskom pravosudnom sistemu, jer se pritvor u skraćenom postupku provjerava po službenoj dužnosti svakih mjesec dana, a u redovnom postupku svaka dva mjeseca.

Na pitanje da li postoji prostor za unapređenje obrazloženja odluka o pritvoru, Đuričković je predložio da se u narednim izvještajima analizira i praksa odbijanja tužilačkih prijedloga za određivanje pritvora:

"Mislim da takvih odluka nema mnogo, ali ih ima dovoljno da pokažu da nije svaka percepcija javnosti tačna i da sudovi, pa ni Viši sud u Podgorici, nijesu „laki“ na određivanje pritvora“, rekao je Đuričković, podsjećajući na pojedine „zvučne predmete“ u kojima su sudovi odbili prijedloge tužilaštva i odlučili se za alternativne mjere.

Đuričković je ukazao da je Zakonik o krivičnom postupku zreo „ne samo za izmjene, nego za potpuno konceptualne promjene“, dodajući da bi trebalo razmotriti i pitanje da li princip materijalne istine, naslijeđen iz vremena SFRJ, i dalje odgovara savremenim izazovima pravosudnog sistema.

"Možda treba preći na princip stranačke istine, kao što su to već učinile zemlje u okruženju i države zapadne Evrope“, poručio je Đuričković.

Državni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, Marko Mugoša istakao je da bi primjena alternativnih mjera značajno olakšala rad i tužilaštva i sudova, ali da je problem u tome što se te mjere često ne sprovode u praksi.

"Problem je u tome što je primjena tih mjera obesmišljena. Konkretno, kada je u pitanju postupanje policije, jednostavno se te mjere ne sprovode. Zbog toga tužilaštvo već od početka zna da se svrha postupka ne može postići bez pritvora“, kazao je Mugoša.

On je objasnio da su situacije često veoma delikatne, posebno u prvim trenucima nakon lišavanja slobode.

"Kada se lice liši slobode i dovede kod tužioca, situacija je svježa i osumnjičeni reaguje instinktivno, želi da izađe iz te prostorije po svaku cijenu. Istovremeno, žrtva je i dalje uplašena i postoji realna opasnost da se nešto dogodi. U takvim okolnostima druge mjere ne mogu da postignu svrhu, pa se predlaže pritvor“, naveo je Mugoša.

Prema njegovim riječima, Zakonik o krivičnom postupku napisan je za „idealne uslove“, u kojima postoji dovoljan broj sudija, tužilaca i administrativnog osoblja.

"Međutim, kako ti uslovi u praksi ne postoje, dolazi do problema i percepcije u javnosti da se previše određuje pritvor. Nije previše pritvora, nego je premalo mogućnosti za primjenu drugih mjera“, poručio je Mugoša.

Dodao je da tužilaštvo pokušava da češće koristi mjere zabrane približavanja ili oduzimanja putne isprave, ali da su i one često neadekvatne i obesmišljene.

Mugoša je ukazao i na apsurde u primjeni pojedinih mjera, poput nadzora uz elektronski nadzor (tzv. nanogicu).

"U praksi, kada se izrekne mjera zabrane približavanja, nanogicu mora da nosi i osumnjičeni i oštećeni. Međutim, oštećeni često odbiju da je nose jer se osjećaju stigmatizovano, a ne postoji mehanizam da ih neko na to primora. To je još jedan primjer nefunkcionalnosti sistema“, objasnio je Mugoša.

Kazao je da niko u pravosuđu ne želi da lica budu pritvorena ukoliko to nije neophodno, ali da su objektivne okolnosti takve da se često mora posegnuti za tom najstrožom mjerom.

"Nama bi svima bilo lakše bez pritisaka i rokova da možemo da postupamo uz blaže mjere, ali dok se ne stvore adekvatni uslovi, one ostaju teško primjenjive. Zato se u praksi najčešće pribjegava pritvoru, jer jedino on u ovom trenutku može da ostvari svoju svrhu“, zaključio je Mugoša.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković podsjetio je da je pritvor u sudskom postupku krajnja mjera, odnosno „ultima ratio“.

"To je izuzetak sa jedne strane i sa druge strane ono što je možda važnije u ovoj priči, da on treba da ispuni određene preduslove da bi se mogao kao takav smatrati saglasnim standardima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“, naveo je Bjeković.

Podsjetio je da se pritvor može odrediti samo kada su razlozi „dovoljni i relevantni“ kao i kada je on „jedina mjera koja je u tom trenutku bila adekvatna za obezbjeđenje pristupa okrivljenog“.

"Bilo kakva štura obrazloženja, bilo kakva odluka bez obrazloženja ne može da istrpi test saglasnosti s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih svoboda“, rekao je Bjeković.

On je upozorio na problem „ping-pong efekta“ u domaćem pravosuđu.

"Postoji određen broj predmeta u kojima se prvo stepen odlučuje kao pritvor, ukida, vraća na ponovno odlučivanje, a posljedice toga trpi pritvoreno lice“, naveo je Bjeković.

Ocijenio je da Crna Gora još uvijek ima prostor za poboljšanje uslova u istražnom zatvoru, da su napravljena poboljšanja, ali da je to daleko od onoga što je međunarodno priznatno standardi.

Advokat Ranko Radonjić ukazao je na razliku između Osnovnog i Višeg suda, posebno Specijalnog odjeljenja, u primjeni pritvora i alternativnih mjera.

"Nepostupanje sudova u pogledu izricanja alternativnih mjera je posebno vidljivo kod viših sudova. Često se donose rješenja koja su tipizirana, neobrazložena i neindividualizovana“, rekao je Radonjić.

On je ukazao i na nedovoljnu pažnju drugostepenih sudova pri obrazloženju rešenja.

Kao primjer, naveo je predmet u kojem je lice, ranije neosuđivano, provelo godinu i četiri mjeseca u pritvoru i nudilo jemstvo od 500.000, koje je sud odbio.

"To je neprimjereno i nedopustivo. Takvim praksama se pune zatvori koji su već u lošem stanju“, istakao je Radonjić.

On je izrazio razumijevanje za sudije Višeg suda, posebno Specijalnog odeljenja, zbog pritiska medija i političara koji svakodnevno komentarišu predmete i kreiraju očekivanja javnosti.

"Takav pritisak često utiče na odluku sudija da prihvate prijedlog za određivanje pritvora, dok osnovni sudovi i tužilaštva, osim u predmetima od javnog interesa, nisu izloženi istom pritisku“, dodao je Radonjić.

Ukazao je na način privođenja osumnjičenih u predmetima od javnog interesa.

"Osobe su dovođene sa lisicama, uz prisustvo policije u punoj opremi i maskama, dok oslobađajuće presude ostaju u sjenci, bez adekvatnog medijskog praćenja. Brza pravda se poistovjećuje sa hapšenjem i pritvorom, što nije istina“, zaključio je Radonjić.

Događaj je organizovan u okviru projekta „Podrška EU integracijama Crne Gore – za nezavisno i profesionalno pravosuđe kao ključni preduslov!“ kojeg sprovodi Centar za monitoring i istraživanje (CeMI), u saradnji sa Centrom za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN- CG) i Centrom za građanske slobode (CEGAS) a finansiran je od strane Evropske unije i kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore.