KOVID I NAVIKE

Korona "pokosila" i crnogorske običaje

Poput mnogih kriza koje su kroz istoriju mijenjale čovječanstvo, za očekivati je da usljed nametnutih normi ponašanja tokom pandemije korona virusa dođe do promjena i u crnogorskom društvu. Svjedoci smo da u posljednjih godinu ni Crna Gora, poput većine zemalja svijeta, nije ostala imuna na nove stilove života i pravila ponašanja od načina na koji se pozdravljamo, do toga kako se veselimo, ali i tugujemo.

Ono što je do prošle godine bilo nezamislivo postalo je crnogorska svakodnevica. Iako je bilo teško zamisliti da se važna porodična slavlja, krštenja, slave, rođendani, ali i sahrane, obavljaju u najužem krugu porodice, sada je to, silom prilika, neka sasvim nova realnost.

Pandemija je dovela do promjene pravila ponašanja u društvenom ophođenju i kontaktima, pa smo se umjesto rukovanja i poljubaca okrenuli nekim drugim oblicima pozdravljanja, kao što je dodirivanje laktovima ili zatvorenom šakom. Takav obrazac ponašanja prihvaćen je i na domaćoj i svjetskoj političkoj sceni, pa se s pravom postavlja pitanje da li će nam korona, kad jednog dana postane prošlost, donijeti i sasvim novu realnost koja neće podrazumijevati prisnost po kojoj smo inače poznati kao narod.

Psiholog i komunikolog Radoje Cerović kaže za Dnevne novine da se ne bi previše brinuo o tome da li će nam korona narušiti “prisnost” makar dok ne razmislimo o tome šta stvarno pod tim pojmom podrazumijevamo, te da li možda ima i drugačijih definicija prisnosti od teatralnog ljubljenja i postavljanja meze.

Svjedoci smo, takođe, da nijedno slavlje ili žalost u Crnoj Gori nije moglo proći bez svojevrsne “ceremonije”. Stoga se, nakon novousvojenih pravila ponašanja u tom smislu, postavlja pitanje može li se očekivati da se i ubuduće takvi događaji obilježavaju u užem porodičnom krugu. Cerović se nada da će, kako kaže, određeni broj ljudi više vrednovati intimnije rituale.

“Budući da je opsesija pogrebnim ritualima u Crnoj Gori bila veoma izražena i da je prerasla u neku formu igre prestiža i nadgomjavanja, nadam se da će određeni procenat ljudi spoznati i vrednovati intimnije rituale, u užem krugu i bez megalomanskih izdataka”, kazao je on.

Da se običaji mijenjaju, možda nama čak i neprimjetno, smatra sociološkinja Anica Obradović, koja kaže da kriza utiče da imamo utisak da se takvi procesi ubrzavaju.

“Običaji se mijenjaju, možda nama neprimijetno, ali oni ipak prate okolnosti života. Kriza taj proces usložnjava i, stiče se utisak, ubrzava. Svakako se iz krize ne izlazi nepromijenjeno, i to je dobro! Običaji i služe da bi se bolje adaptirali na tipične životne okolnosti”, istakla je Obradović.

Iako su zbog epidemiološke situacije u Crnoj Gori zabranjene i svadbe i sahrane, te vrste “ceremonija” smatra Obradović, trpe značajne promjene i u formi i u obimu, nevezano za korona krizu. U tom smislu, podsjeća na zabranu točenja alkohola na groblju u svrhu sprečavanja opijanja koje se otrglo iz običaja nazdravljanja za “dušu pokojnika”.

“One su u prosjeku manje ako poredimo sa periodom prije 30 godina. Sve rjeđe su svadbe na koje dođe i šira familija i sve komšije, na primjer, odnosno sahrane kojima prisustvuju svi koji su pokojnike poznavali ili zato što je običaj ulaženja u ‘svaku kapelu’. Ovaj trend je, mislim, dobar jer stavlja fokus na svrsishodan sadržaj za te važne dane. Na tragu je ceremonija na kojima se mladenci odlično zabave, odnosno sahrana gdje ceremonija doprinese adekvatnom žalovanju”, ocjenjuje Obradović.

Fizička distanca na kojoj se insistira u doba korona krize pobuđuje, kaže ona, krizu kod usamljenih osoba.

“Ako znamo da je usamljenost jedan od glavnih problema savremenog čovjeka, pretpostavljam da fizička distanca, na kojoj se insistira u korona režimu, sem što nameće nova rješenja za ceremonije tokom epidemije i potencijalno trasira njihovu drugačiju formu, pobuđuje nelagodu kod usamljenih. Odatle, pretpostavljam, problem sa sprovođenjem ove naizgled jednostavne mjere održavanja distance od dva metra sa ljudima iz drugog domaćinstva”, pojasnila je ona.

PORODICA NA UDARU

Bojazan da će ozbiljna kriza i sve što ona sa sobom nosi, a posljedice su mnogo šire od zdravstvenih, dodatno pogoditi porodicu su na nivou realnih projekcija, ocjenjuje Obradović.

“Morali bismo se saglasati šta je tradicionalna porodica i vjerovatno konstatovati da su procesi od devedesete do korona krize značajno uticali na promjene u organizaciji porodične zajednice, odnosno udjela različitih porodičnih zajednica u ukupnom uzorku. Trend rasta jednoroditeljskih porodica kao i porast vanbračnog rađanja se događao prije korona krize npr. Ono o čemu podaci već postoje jesu intenzivirani problemi nasilja u porodici, ali i prinudna vertikalna porodična solidarnost, najčešće zbog gubitka posla djeca se vraćaju da žive sa roditeljima. Ovakva rješenja sem trenutnih rezultata najčešće budu izvor dodatnih porodičnih problema”, ističe ona.

Ipak, dodaje, porodica kao vjerovatno jedina zajednica koja pruža “osjećaj cjelovitosti i trajnosti” zaslužuje, prije svega, institucionalnu brigu i zaštitu pojačanu u ovom periodu.

VELIKI PORAST PAROHIJALNE SVIJESTI

Govoreći otome kakve bi pouke kao društvo trebalo da izvučemo nakon godine pandemije koja je za nama, Cerović kaže da bi i mi i cijeli svijet trebalo da osjetimo da je čovječanstvo jedinstvena cjelina, te da nas zajednički neprijatelj globalno ujedini i učini nas svjesnim pripadanosti ljudskoj vrsti i civilizaciji.

“Trebalo bi da osjetimo besmislenost raznih, sitnih i sasvim nepostojećih simbola i grupisanja i da prepoznamo ranjivost i osjetljivost našeg postojanja na planeti. Trebalo bi da vidimo da je jedini izlaz u empatičnom i kolaborativnm stavu, kao i u oslanjanju na nauku i znanje, a ne na dogmatske i retrogradne vrijednosne kategorije. Da nas pripremi za buduće borbe sa očekivanim i predviđenim katastrofama, poput bakterijske rezistencije na antibiotike ili globalnog zagrijavanja”, pojasnio je Cerović.

No, kako je kazao, budući da naša vrsta nije mentalno i emocionalno opremljena za svijest na globalnom nivou, ono što realno vidimo je, napominje, skoro bismo mogli reći suprotno.

“Aktiviranje instinktivnih mehanizama vezanih za tzv. ‘behavioral immunity” dovode do sve veće identifikacije sa lokalnim simbolima i socijalnim grupacijama, paranoje i nepovjerenja prema ‘drugima’. Ono što sada imamo je veliki porast parohijalne svijesti, nacionalizma, ksenofobije i nepovjerenja”, rekao je Cerović

Nauci se, napominje, vjeruje veoma malo, iako je spas i put ka kraju ove situacije jedino nauka mogla da obezbijedi: “Tzv. ‘teorije zavjere’ su samo vrh ledenog brijega”, rekao je Cerović.